Piše: Aleksandar Hemon

U posljednjih nekoliko mjeseci slabo sam pisao za Radio Sarajevo. Imam bruku izgovora (putovanja, obaveze, ovo i ono) i rado ću na zahtjev ojađenog čitaoca poslati izdašan spisak opravdanja, praćen obećanjem da ću uprijeti da se to više ne desi.

Tokom tog odsustva, prisjetio sam se onog bolnog vremena kad na bosanskom nisam uopšte pisao. Bilo je to odmah po mom prispijeću u Ameriku, nakon što je u Bosni počeo rat. Prije rata sam objavio dosta kao novinar, a bilo je i objavljenih priča, pa čak i, boženampomozi, poezije. Ali kad je počeo rat, izvor iz kojeg je sve to teklo je presušio. Dijelom je to bilo zbog toga što sam deverao s logistikom američkog života: tražio sam posao, vadio misteriozne potvrde, pokušavao da skontam temeljnu geografiju grada Chicaga. Ali uglavnom se radilo se o tome da sam iz svog maternjeg jezika bio izmješten, i to ne samo bukvalno.

Tog ljeta 1992, moji drugovi s kojima sam prije rata radio u Našim danima, a koji su onda pod opsadom nastavili da objavljuju časopis tražili su od mene da nešto pišem. Šta god hoću, rekli su: kolumne, filmske prikaze, reportaže. Napisao sam nekoliko (ličnih) tekstova. Oni  bi me oni satelitskim telefonom nazvali iz opsjednutog Sarajeva i ja bih diktirao, dok mi je utrobu mljeo mlinski kamen očaja. Nakon nekog vremena, nisam više mogao da pišem te i takve tekstove:koga je briga kako je meni dok im po glavama pljušte granate?Piši, onda, filmske prikaze. Nisam mogao. Kako ću ja, iz sigurnosti Chicaga, ubjeđivati stanovništvo pod opsadom da novi film Briana De Palme (koji je prije rata bio moj omiljeni reditelj) nije neka pljačka, a da me pri tome ne bude sramota što sam, dok mi se ruši rodni grad, uopšte bio u kinu. I sve to na jeziku koji je u prethodnih nekoliko mjeseci postao dobrano natopljen rječnikom smrti, naseljen četnicima, snajperima, gelerima, amputacijama, šehidima. 

U ta doba, dane sam provodio gledajući izvještaje o ratu u Bosni: masakri, propagandne laži, kalkulantska nemoć međunarodne tzv. zajednice, mrtva djeca, majke u suzama. Na naslovnim stranicama svih novina bile su slike iz rodnog grada i domovine, izvještaji iz srca rata. Ali ništa od toga nije omogućavalo direktan pristup ljudima koji su, na mom maternjem jeziku, pokušavali ne samo da sačuvaju živu glavu nego i da sebi i drugima objasne šta se to dešava u njihovoj zemlji, gradu, duši. Između mog jezika i iskustva ljudi koji su ga pričali otvorio se jaz. S jedne strane svijet koji jezik svakodnevno stvara, u njemu živi i umire; s druge strane, ja, sam u Chicagu, gdje ne znam nikoga s kim bih na tom jeziku mogao popričati i gdje maternje riječi nisu dovoljne da opišu topografiju tog iskustva i imenuju prisutne objekte.

Jedno vrijeme sam pokušavao da bilježim misli, utiske i bolove, a nekoliko puta sam započeo nešto što je nakratko izgledalo kao moguća priča. Ali svaki put bih naletio na zid spoznaje da je nezamislivo da bi nekome ti sebični, samodovoljni napori mogli išta značiti. Izvor mog jezika je tada bio usred rata, pa njegovi tokovi nisu dobacili do Chicaga. Na kraju sam odustao. Mislio sam tada da sam svoj maternji jezik zauvijek izgubio i počeo sam da razmišljam o načinima da svoje spisateljske potrebe zadovoljim na engleskom jeziku.

Ta je faza srećom davno prošla. Počeo sam da pišem na engleskom, rat se završio, moji drugovi iz Dana nisu odustali i ponovo su me zavrbovali, pa sam na maternjem ponovo počeo pisati 1996. Od tada sam na engleskom i bosanskom napisao manje više istu količinu teksta—'ajde da kažemo po pola miliona riječi. Nekoliko puta je moja bosanska proizvodnja bila zastala, ali bih se uvijek svom jeziku željno i bez problema vratio.

Ali ovaj put, iz nekog razloga, ponovo sam se uplašio da bih svoj jezik mogao izgubiti i posljednjih sam se nekoliko dana oko toga bio zadeverao. Što me je ovaj put bio strah da bih mogao ispasti iz svog jezika, te tako i iz Bosne, gdje god da se u svijetu danas nalazi? Što sam počeo da se podsjećam na izmještenje od prije više od dvadeset godina, tog osjećaja da iz ove svoje pozicije ne mogu i nemam pravo da razgovaram s maternjim svijetom?

Jedan od razloga je bojazan, koja neprestano jača, da se Bosna uporno približava tački kada će jedine dostupne mogućnosti biti rat ili raspad, ili kombinacija istih. Razlog je, drugim riječima, nemoć, i to ne samo nemoć koju mnogi Bosanci i Hercegovci dijele, nego i ona koja je vezana za udaljenost i za činjenicu da sam već skoro pola svog života u Chicagu. Jezik mi je, dakle, oslabljen osjećajem da ono što kažem nikome neće koristiti i da će time postati samodovoljno i nepotrebno.

Drugi je razlog sličan prvom, utoliko što je nađubren osjećajem nemoći: dok gledam, s iste američke udaljenosti, kolone izbjeglica, prestravljene majke, mrtvu djecu, indiferentnu međunarodna tzv. zajednica, a i taj rat koji se odvija na periferiji čovječanstva, izvan domena čovječnosti, onaj se isti mlinski kamen polako počinje okretati. Pred takvim se slikama jezik povlači, jer kako može išta biti rečeno a da ne bude samodovoljno. Teško mi je ovih dana iskopati bilo kakvu motivaciju mimo ugovorne da pišem na kojem god jeziku.

Ali,  evo pišem, pošto mogućnost nepisanja nije prihvatljiva. Za početak, veliki komadi Evrope i tzv. svijeta mnogo se više bave retoričkim friziranjem situacije kako bi zaboravilo da su ti nesretni ljudi zapravo ljudi a ne zombiji, pri čemu jezik igra važnu ulogu. U takvoj se situaciji niko nema prava ne učestvovati u jeziku, inače će sve biti propaganda. Slično tome, u trenutku kad se ispišem iz ovog jezika, ispisujem se iz Bosne, kako iz te krhke zajednice ljudi koje znam i volim i s kojima dijelim topli, intimni jezik u kojem sam odrastao, tako i iz te veće zajednice ljudi koji u jeziku svakodnevno ostavljaju tragove svog bivanja u bosanskom jeziku iz proste ljudske potrebe da ne budu zaboravljeni, zatureni po ćoškovima historije. O toj potrebi ja, kao književnik, dosta znam.

Otud je ova kolumna zapravo pismo kući:

Evo samo da se javim i da kažem da sam dobro koje i vama zdravlje želim, a i da obećam da ću se od sada redovno javljati. A i da znate da se cvijeće redovno zalijeva, a i da su djeca dobro, fino uče. Vrijeme je jesenje, polako se stari. Mimo toga nema ništa novo. Pozdravite sve koje znam, a i koje ne znam, pod uvjetom da su pošten svijet.

Srdačno,

 

(radiosarajevo.ba)

Komentari