Piše: Gojko Berić

Pišući o hrvatskoj, odnosno srpskoj percepciji međusobno počinjenih zločina, Miljenko Jergović zaključuje: “I možemo se tako, kao pijani kreteni, nadmudrivati po krčmama na ničijoj zemlji, s nečim što ne bi smjelo započinjati kao pitanje prava, nego bi moralo započinjati kao pitanje srama. Hrvatskog; srpskog; za 1941, za 1991… Za svaku godinu i svaki dan zla. Mene, istina, više zanima hrvatski sram. Živim u toj zemlji. Kad bi se doselio u Srbiju, već bi me, nakon šest-sedam mjeseci udomaćivanja, sasvim prirodno više zanimao srpski sram. I više bi me se ticali srpski zločini. U našem bratskom i komšijskom slučaju, nikada se, u posljednjih stotinjak godina koliko traju naše omraze, nije radilo o tome koja je strana u zločinu gora, nego o tome koja je strana nakon zločina besramnija. Pristojan odgovor za svakog čovjeka trebao bi biti – moja je strana gora. Na kojoj god strani bio.” Nažalost, pitanje vlastitog srama se ne postavlja ili se postavlja zanemarljivo rijetko. Slično je i sa Jergovićevim humanističkim stavom prema kojem bi svaki čovjek trebao svoju stranu smatrati gorom. Takvih ljudi je među nama jako, jako malo, a one koji se usuđuju biti takvim superiorna većina naziva izdajnicima, stranim plaćenicima i slično.

Da naše balkanske omraze i dalje traju i da nipošto nije preporučljivo javno reći “moja je strana bila gora”, uvjerili smo se i ovih dana prilikom obilježavanja 20. godišnjice hrvatske Oluje. Neosporno je da su krajinski Srbi, predvođeni uglednim psihijatrom Jovanom Raškovićem i izmanipulirani osvajačkim planovima Slobodana Miloševića, digli oružanu pobunu protiv vlastite države, zaokružili “svoje” teritorije sa kojih su protjerali 150 hiljada Hrvata i proglasili nekakvu samozvanu republiku na čijem su se čelu smjenjivali jedan seoski policajac, jedan zubar i jedan magacioner. Četiri godine kasnije Tuđman je silom skršio njihov otpor i omogućio da njegov režim funkcioniše na cijeloj državnoj teritoriji. Oko 220 hiljada Srba potražilo je spas u egzodusu prema Srbiji i Bosni, a jedan broj njih, mahom starih žena i muškaraca, koji su ostali kod svojih kuća, pobijen je nakon što je Oluja bila završena. Da li je riječ o planiranoj akciji čišćenja ili o osveti, ostalo je nerazjašnjeno. Za zločine nad njima niko nije odgovarao. U međuvremenu, Oluja je Hrvatima postala obiteljski praznik i Srbi se s tim moraju pomiriti. Jao pobijeđenima! – glasi stara latinska izreka.

Peti avgust je za Hrvatsku događaj od prvorazrednog državnog značaja. Trijumf međunarodno priznate pobjede opojan je za cijelu naciju. Ali i Srbija je obilježavanje godišnjice Oluje podigla na nivo prvorazrednog državnog događaja, ali sa potpuno suprotnim emocijama u odnosu na one koje Oluja proizvodi među Hrvatima. O tome najbolje govore poruke koje su povodom 20. godišnjice Oluje razmijenili hrvatski i srpski političari. “Hrvati su narod koji slavi pobjede a ne poraze. Kad danas srpski političari izjavljuju da je Olujom sproveden genocid nad Srbima i upoređuju s genocidom u Srebrenici, poručujem im: Gospodo, okanite se mitova, laži i obmana, ne sijte sjeme zla i okrenite se evropskoj budućnosti. Hrvatska nije neprijatelj Srbiji” (Kolinda Grabar-Kitarović); “Još čekam da mi general Ante Gotovina kaže da nije ustaša” (Aleksandar Vulin); “Oluja je zverska akcija s elementima genocida. Hrvatska je paradom proslavila dan kada je nekažnjeno pobila i proterala svoj narod. Naravno da paradom nisu obeležili Dan pobede nad fašizmom i nacizmom. Kud bi protiv sebe?” (Tomislav Nikolić). U govoru na mostu u Sremskoj Rači srpski premijer Aleksandar Vučić je rekao kako Srbija više neće da krije da je Oluja bila zločin, dodavši kako “sa Hrvatskom imamo mir. Čuvaćemo ga i želeti najbolje odnose u budućnosti”. Politika je izvještaj o proslavi Oluje donijela pod naslovom “U Kninu ustaško orgijanje, Milanović pobegao”. Tenzije su porasle na obje strane, predsjednik Nikolić nije u ovom trenutku dobrodošao u Hrvatsku, premijer Zoran Milanović je sa dozom arogancije odbacio Vučićevu ideju o uspostavi zajedničkog dana sjećanja na žrtve sukoba na prostoru bivše Jugoslavije.

Pažljivijim čitaocima novina pomenute izjave su manje-više poznate, ali sam ih citirao da bi se vidjelo koliko su one kontroverzne i zbunjujuće, obostrano uvredljive, ali sa pozivom na mir i pomirenje. Ako ih sadržajno pojednostavite, njihov sažetak bi otprilike izgledao ovako: Nikada nećemo zaboraviti ono što ste nam uradili, zbog toga vas mrzimo i uvijek ćemo vas mrziti, ali opraštamo vam i pružamo ruku prijateljstva. Ispada, dakle, da je moguće da dvije države imaju dobre, čak prijateljske odnose, da se sutra Kolinda Kitarović i Tomislav Nikolić grle i ljube, a da se Srbi i Hrvati i dalje mrze!? Nije li to onda mir na stari balkanski način, kad se u jednoj ruci nosi pogača a u drugoj nož. Hoćemo li ikada smoći snage da se oslobodimo strašne balkanske mržnje i živimo kao sav normalan svijet? Ako nema istinskog mira među Srbima i Hrvatima, ne može ga biti ni u Bosni i Hercegovini. Ali, kako prevazići sebe i reći ono Jergovićevo: “Moja strana je u ratu bila gora”? To, naravno, ne podrazumijeva relativizaciju počinjenih zločina, još manje njihovo izjednačavanje, ali podrazumijeva činjenicu da ljudi nisu anđeli i da je svako od nas spreman i na zlo.

Radivoj Cvetićanin, bivši Tadićev ambasador u Zagrebu, a danas direktor beogradskog dnevnog lista Danas, smatra da će Srbi u Hrvatskoj nestati i doživjeti sudbinu Maja i Asteka, te da će iza njih ostati nešto ruševina, kulturnih spomenika, i ništa više. Cvetićanin je ovo izjavio u intervjuu zagrebačkom Globusu, početkom prošlog mjeseca. Ne bi bilo čudo da se to u perspektivi i dogodi, jer su na tome predano radili i Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, a najviše sami krajinski Srbi, čija ih je kretenska, nezamislivo primitivna politika oružane pobune učinila potpuno beznačajnim političkim faktorom u Hrvatskoj. Najveću cijenu njihove hajdučije platili su Srbi koji su živjeli u velikim hrvatskim gradovima i bili prisiljeni da ih mahom napuste. Srbi koji su slijedili ratnog zločinca Milana Martića i njemu slične vođe i te kako imaju razloga da kažu: Mi smo u srpsko-hrvatskom ratu bili gora strana!

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari