Piše: Jusuf Trbić
Pravi ljudi znaju da uvijek, ma gdje bili, ostaju dužni svom zavičaju. Njihovi životi mogu biti kao Švajcarska ili kao Dubai, mogu biti prostraniji od pola svijeta i svjetliji od zvijezda, ali u njima uvijek ostaje, makar u najtamnijem i najskrivenijem kutku, to zrno zavičaja, ta stopa zemlje, taj pramen neba iz kojeg su iznikli. I to nose sa sobom kao malo, lično blago, kao pergament duše na kojem piše ko su i odakle su. Često čujemo ili pročitamo kako su neke Bosanke i neki Bosanci uspjeli da sustignu svoj san, da ostvare uspjeh u tuđem svijetu, da izrastu iznad oblaka, a da opet ostanu ono što su bili. Pa smo bar malo ponosni na njih, i to nam znači nešto u ovom poganom vremenu u kojem nam ponos toliko nedostaje. Mnogi ljudi rođeni u Semberiji otišli su na razne strane, ali zavičaj nisu zaboravili. Među njima je i pjesnik Jusuf Begić
Poznavao sam mog imenjaka još od gimnazijskih dana, kad sam i ja, kao i mnogi drugi, pisao poeziju ili ono što sam mislio da je poezija. A Jusufa Begića sam znao kao pjesnika, i takvog su ga znali i drugi, pa i oni koje poezija nije ni najmanje interesovala. Za sve nas on je bio pjesnik, i ništa drugo. Čovjek koji je živio za poeziju, koji je sav bio u njoj.
Rodio se 1944. godine u bijeljinskoj mahali Selimovići, nedaleko od Salihbegovića džamije, blizu centra grada, a u Tuzlu je otišao da studira tadašnji srpsko-hrvatski jezik, književnost i bibliotekarstvo na Pedagoškoj akademiji. Otišao, i ostao. Najprije je radio kao knjižničar u Narodnoj biblioteci u Tuzli, a zatim kao rukovodilac Narodne biblioteke u Lukavcu. I tu je, okružen knjigama, u tišini proveo život mirni, skromni i dobri čovjek iz Bijeljine, Jusuf Begić.
Pjesme je počeo objavljivati u raznim listovima i časopisima još u toku studija, a kasnije je, pored poezije, pisao i stručne radove iz bibliotekarstva i književne kritike. Dobitnik je više priznanja za svoj rad. Zastupljen je u preko trideset zajedničkih knjiga poezije, izbora i antologija, objavio je četiri samostalne knjige pjesama, a ostao je zapamćen širom bivše Jugoslavije po svojoj “ Poemi o Bosni”, koju je, na mnogo mjesta, recitovao s neviđenim žarom. Ta je poema doživjela više od deset izdanja. Objavio je zbirke pjesama : “Neprijateljstvo s vremenom” ( Svjetlost, Sarajevo, 1973.), “Ljudima i pticama ( Glas, Banja Luka, 1984.) , “Čovjek koji je bio umro” ( Univerzal Tuzla, 1986.), a neposredno prije smrti i knjigu “Ulazak u gradove”. Umro je 1. maja 2000. godine, i od tada se, svake godine, početkom maja, održava memorijal njemu u čast. Ove, 2015. godine održan je po petnaesti put, a sjećanje na pjesnika Jusufa Begića upotpunjeno je izložbom fotografija i, kao i svaki put, promocijom novih književnih izdanja. Tuzlaci ga se sjećaju i kao neumornog kulturnog stvaraoca, koji je, zajedno s Atifom Kujundžićem i Senahidom Nezirovićem, u toku rata protiv BiH svakodnevno obilazio škole, preduzeća, borce na frontu, kulturne ustanove, mjesne zajednice, liječeći duše svojom poezijom.
Jusuf Begić se stalno vraćao svom zavičaju. A kad nije mogao da dođe, slao mu je pjesme. Jedna od njih zove se “Posveta Semberiji”.
Nek zamiriše tako neko drugo mjesto
neka druga trava
neko drugo drvo
neka neko drugi prođe sokakom tako
pun vatre i pića
neka se neko drugi vrati
svojoj zemlji
kao što se ja vraćam
mojoj Semberiji
Nek zamiriše tako neko drugo mjesto
neka druga majka u kući
nek zaplače tako
neka druga ruka
u dugom čekanju
kao u nekoj pustinji
neka tako dočekuje
kao mene u mojoj Semberiji
pa ću ti povjerovati moj veliki svijete
moja velika sunčana vatro
moje klatno srčano
Svoju posvetu zavičaju ispjevao je i Zijad Sarajlić. Rođen je 1962. godine u Janji. Završio je studij Opšte književnosti i bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a već godinama radi u Univerzitetskoj biblioteci “Derviš Sušić” u Tuzli.
Pjesme je objavljivao još kao student, a zastupljen je u više zajedničkih knjiga i zbornika, pored ostalog i u znamenitoj antologiji Enesa Durakovića “Muslimanska poezija XX vijeka”. Neobičan je pjesnik – i po izuzetnom kvalitetu svojih pjesama, i po činjenici da je objavio samo jednu knjigu pjesama, i onda je, kao nekad Artur Rembo, pobjegao od pisanja i poezije i sklonio se u tišinu. A svoju privrženost zavičaju ovjekovječio je i naslovom svoje jedine knjige – “Kajzerov park”. Iz te knjige prenosimo pjesmu kojom se obraća jednoj od topola, ukrasa čuvenog bijeljinskog parka.
PRAVO MI RECI, TOPOLO BIJELA
Nije to bilo treperenje. Kao
djevojke, od stopala sam kraće
korake pravila. Nogu pred nogu.
Sve da ne bih s dlana prosula
rosu što mi je dopala. Usnih
u hodu prag od potoka nasred puta,
i preko njega ukočenu šumu
u kojoj metalni su sati, gdje
gljivama dugo nicati je poslije
kiše. Sva moja plemenitost
bila je nemoć da se jedinim,
saznah od teškog romora.
Sve mi se zlato sjuri u rosu,
planu mi svitac na dlanu.
Onda mu svjetla nesta. Drugi put
bljesnu daleko već, u bajatom
čestaru. Treći se blijesci njegovi
izgubiše u običnom danu.
Rose mi više nije bilo.
Pomislih : premetnula se u paru?
Al nije : bljesnuo je svitac. A ja
ne vidjeh ono rad čega pođoh :
ne vidjeh zbog čega pođoh. Već samo
cure obasjane, ljepše od mene,
kako mi ubrusom noge taru.
