Piše : Jusuf Trbić

U Bijeljini je kratko vrijeme ( 1906. godine) živio Osman Đikić, poznati pjesnik, autor nekoliko nezaboravnih sevdalinki, i radio kao katastarski službenik.  A sevdalinka je bila i ostala najljepši biljeg bosanski, u njoj je sačuvan talog tegobnog života, ljepota duše, miris vremena. Sjetimo se samo pjesnika iz Janje, Mustafe Dželil Sadikovića, sina čuvenog Mula Alije, koji je takođe napisao nekoliko besmrtnih pjesama i objavio ih u zbirci poezije “Sevdah i suze”. “ Nekad cvale bijele ruže/ u mom đulistanu/ a sad gledam mjesto ruža/ suhu, golu granu” – to su stihovi koji će se pjevati u svim vremenima. Ili još jedna njegova poznata pjesma : “Šta bi bilo s đuzel-đula/ da mu nije biser rose?” Veliki pjesnik Aleksa Šantić dostigao je vanvremensku slavu svojom “Eminom”, čiji je prvi izvođač bila slavna Sofka Nikolić. Njegove su i pjesme “Hasanagin sevdah” ( “Što te nema”), pa

Osman Đikić

Osman Đikić

“Bulbul pjeva okolo Mostara”, “Gondže ruže u zelenom sadu”, “Jahao sam konje, ašikovo, pio”, “Leptirići mali”, “Ko pokida sa grla đerdane”, i mnoge druge. Osman Đikić je živio u Šantićevo vrijeme i drugovao s njim, Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem. Rođen je 1879. godine u Mostaru, gdje je završio ruždiju i četiri razreda gimnazije, ali je zbog buntovne naravi isključen iz škole, pa se preselio u Istanbul, gdje nastavlja školovanje. Odatle je otišao u Beograd, pa u Beč, gdje završava trgovačku akademiju. Radio je kao službenik u mnogim gradovima ( Zagrebu, Brčkom, Mostaru…, ), a 1909. doselio se u Sarajevo, kad je izabran za sekretara Muslimanskog kulturnog društva “Gajret” i za urednika lista “Gajret”. Bio je pjesnik, pisac, dramaturg, ali i aktivni društveni i javni radnik, pa je 1910. pokrenuo politički časopis “Samouprava”. Pjesme je objavljivao u “Bosanskoj vili”, “Zori”, “Beharu” i drugim tadašnjim listovima, a objavio je zbirke pjesama : “ Pobratimstvo” ( 1900.), “Muslimanskoj mladeži” (1902.), “Ašiklija” (1903.), drame “Zlatija” (1906.), “Stana” (1906.) i “Muhadžir” (1909.), a bio je i sakupljač narodnih umotvorina. Bio je jedan od pokretača i urednik lista “Musavat” (1909. godine u Mostaru), pokretač lista “Bosanskohercegovački glasnik” (1912. u Sarajevu). Čuvenu pjesmu “Đaurko mila” napisao je 1905. godine i posvetio je svojoj životnoj ljubavi Zori. Stihovi : “Đaurko mila, tuga me mori/ za oči tvoje što suze rone” nadživjeli su i svog autora i svoje vrijeme. A ljubav Osmana Đikića i njegove žene Zore završila se tragično. On je umro od tuberkuloze 1912. godine, a Zora od iste bolesti dvije godine kasnije.  Od tuberkuloze, tada opake bolesti, umrli su i Šantić, i Ćorović, i Avdo Karabegović.

Đikić je iza sebe ostavio i druge poznate sevdalinke : “ Akšam geldi”, “Oj kaduno, dušo moja”, “Došla Drina od brijega do brijega”, “Đela Fato”…U Bijeljini je, kako rekosmo, živio samo godinu dana, ali sjećanje na njega ne može nestati, jer njegove pjesme žive umjesto njega.

Neizbirisivi trag je ostavio i Musa Ćazim Ćatić, jedan od najvećih pjesnika koje je ova zemlja imala, a koji je  u Bijeljini živio i radio kao gruntovničar 1909. godine. I on je kratko živio – umro je u 37. godini (a Đikić u 31-oj.). Pa ipak, u istoriji bosanske književnosti on zauzima istaknuto mjesto, o čemu svjedoče brojni njegovi savremenici i biografi : Abdurezak Hifzi Bjelavac, Hamzalija Ajanović, Alija i Abdurahman Nametak, Rešad Kadić, Hamdija Kreševljaković, Tin Ujević, pa Alija Isaković, Enes Duraković, Kasim Deraković, Tode Čolak, Mustafa Ćeman, Amir Brka… Rođen je 1878.

Musa Ćazim Ćatić

Musa Ćazim Ćatić

godine u Odžaku kod Modriče, zatim se, nakon očeve smrti,  seli u Tešanj, gdje pohađa mederasu. Bio je vrlo darovit, pa je već tu, u medresi, naučio arapski, turski i perzijski jezik. Kad je napunio dvadeset godina otišao je u Tursku, da ne bi bio regrutovan u vojsku, a u Istanbulu je upoznao Osmana Đikića i Avdu Karabegovića. Ipak, nije imao novca za školovanje, pa se vratio, a u vojsci je proveo pune tri godine. Školovanje nastavlja prvo u Istanbulu,  pa u Sarajevu, a zatim studira prava u Zagrebu. Tu je upoznao Matoša i Tina Ujevića, ali i boemski način života. Vratio se u Tešanj, opet zbog novčanih neprilika, pa otišao u Bijeljinu da radi pisarske poslove, a zatim u Mostar, da uređuje časopis “Biser”. Tu je počeo s prevodilačkim radom, pjesme je rijetko objavljivao, a književnu slavu je stekao tek poslije smrti, kad je objavljena studija Abdurahmana  Nametka o njegovoj poeziji i kad su štampane njegove “Odabrane pjesme”, povodom pedesetogodišnjice njegove smrti. Nametak je doktorirao u Zagrebu s temom o Ćatićevom stvaralaštvu, i tako je ovaj veliki pjesnik konačno dobio zasluženo mjesto u bosanskohercegovačkoj književnosti. Zanimljivo je da su ga naprije, 1962. godine,  “otkrili” đaci tešanjske gimnazije, koji su u starim časopisima “Behar”, “Biser” i “Gajret” pronašli njegove pjesme, pa su čak osnovali svoj književni klub “Musa Ćazim Ćatić”, ali su ga prosvetne vlasti ubrzo zabranile. Ipak, šest godina kasnije tešanjski Narodni univerzitet je, uprkos otporima, izdao njegova  “Sabrana djela”, povodom devedesete godišnjice njegovog rođenja.

Mezar Muse Ćazima Ćatića u Tešnju

Mezar Muse Ćazima Ćatića u Tešnju

Musa Ćazim Ćatić je pisao pjesme, eseje i kritike i prevodio brojna djela savremenih turskih pjesnika i pisaca ( više od 160),  ali je za života ( i to godinu dana prije smrti) doživio samo jedno izdanje svoje poezije, knjigu “Pjesme”, po izboru urednika, u Mostaru 1914. godine. Posljednja pjesma, nedovršena,  koju je napisao nosi naslov “Pred smrt” i završava stihom : “ Moja mala izba – moj veliki svijet.”

Njegovo poznavanje orijentalne poezije, posebno sufijske, njegova bogata leksika, njegov pjesnički dar, donijeli su sasvim novu dimenziju bošnjačkom pjesništvu, jedan novi, savremeni poetski govor, kojim započinje era velikih pjesnika –Skendera i Maka. I, kako se čini, protok vremena samo učvršćuje njegovu stvaralačku vrijednost, njegov pjesnički uspon. Veliki Tin Ujević zapisao je već davne 1936. godine o Ćatiću i ovo : “ Tako će ljudi, koji su već jednom mrtvi, što znači iščezli iz kolanja i opterećeni gustim naslagama smrti, još jednom živjeti ukoliko ih uskrsi trajnost njihova djela ili makar samo simpatična evokacija nekog ko ih pamti. Tako će se i ime Muse Ćazima Ćatića spominjati u nizu pregalaca”…

Zato i Bijeljinci treba da pamte velikog pjesnika. Zbog sebe, zbog svoje kulture i istorije, ali i zbog svoje budućnosti.

Komentari