Piše: Jusuf Trbić

 

Lako je Miloradu Dodiku. Ako propadne politički, može pjevati na seoskim sijelima i prelima, kao neki dan na Kočićevom zboru na Manjači, kada su ga seljaci, razgaljeni prasećim pečenjem i mlakim pivom, oduševljeno kitili  krupnim novčanicama. Znaju ljudi šta njihov predsjednik voli. I nema te šatre koju Mile ne može razdrmati pjesmom, i nema gumna  na kojem neće zaslužiti gromoglasni pljesak. Ako Amerikanci i dalje budu govorili ružno o njemu, može Mile podići seosku bunu, pa neka vide šta će. Može Patrik Mun pričati da je Mile kriv za ovo i za ono, niko Muna ne benda.  Filip Riker, jedan od ključnih ljudi američke diplomatije, izjavio je prije dva dana : «Dodik jedno kaže jednom, drugi put drugo. Jednostavno, on nije vrijedan našeg vremena.»  I svaki bi se političar na svijetu zabrinuo nakon takve izjave, ali ne i glavozija iz Laktaša. Njega ni briga nije. A seljaci ispravno zaključuju : «Alaj  naš Milence zajebava cijeli svijet.»

Sjećamo se, nije bilo tako davno, kad su ga ti isti Amerikanci na silu ustoličili za predsjednika vlade, i to onda kad je imao samo jednog poslanika. Zasijedanje entitetskog parlamenta u  Bijeljini, kad je usred noći donijeta odluka da će vokalni solista iz Laktaša postati premijer,  bilo je sprdačina od demokratije, ali koga briga za to. Poznato je da Ameri vole da zakuhaju, da bi poslije imali šta da sređuju. Pa su Mileta Ronhila, podržali svim silama. A s njima se nije šaliti. Ali, Laktašenku nije trebalo dugo da pokaže narav. Kakvi SDS-ovci, kakve četničke vojvode, kakav Karadžić, sve je to, ispostavilo se ubrzo, mačji kašalj u odnosu na njega. Postrojio je on sve srpske političare, kao malu djecu, ispeglao entitet, uzburkao nacionalističke strasti, pretvorio sebe u kralja i jasno i glasno odredio cilj : odvajanje Republike Srpske od BiH. I ne samo to, on je u ista kola upregao i ostale političke stranke, i crkvu, i srbijansku Akademiju nauka, i njihove političare, plus Nemanja od Andrićgrada, sve one oduševljene davaoce tuđe krvi koji su se prenuli i odbacili još jedan nepravedni mir, angažovao je svjetske lobističke firme, otvorio predstavništva po inostranstvu i klonirao desetine malih Milorada, koji svuda gdje stignu, kao pokvareni magnetofoni, ponavljaju njegove rečenice. Republiku Srpsku je pretvorio u pravoslavnu kvazi-državu u kojoj postoji samo jedan narod i jedna religija. U novoj srpskoj državi nema mjesta ni za koga osim za Srbe, i to svakodnevno, jasno i glasno, objavljuju i on i njegovi guzni produžeci. Kakav povratak izbjeglica, kakvi bakrači! Glavni zločinci dočekuju se iz zatvora kao heroji. Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik vozaju se avionom i helikopterom vlade ovog entiteta, o trošku svih poreskih obveznika, a narodu se iz svih medija poručuje da su oni zaslužni ljudi, da su organizovali i sporovodili najgore zločine – u interesu srpskog naroda, da  zaslužuju sve najbolje zato što su pobili desetine hiljada ljudi i protjerali stotine hiljada, što su organizovali logore, što su porušili džamije, što su planirali i počinili najgore zločine protiv čovječnosti. Haški sud je nepravedan, jer nije shvatio da je ubijanje i progon Bošnjaka, Hrvata i Albanaca hvale vrijedna djelatnost, kojom se stvarao lebensraum ( životni prostor) za srpsku naciju. I Plavšićka i Krajišnik nisu krili da žele odvajanje Srba od drugih naroda, i da se za taj cilj neće birati sredstva. Nisu krili da su Bošnjaci, Hrvati, Albanci, za njih niža bića, ljudi sa „genetskim“ poremećajem, koji ne zaslužuju da žive sa « nebeskim narodom». Nisu krili da je zločin opravdan, da je opravdano sve, svi zločini, ako će se tako uništiti, zatrti, zauvijek ukloniti oni koji smetaju Srbima da prisvoje teritorije koje žele. Slavljenje takvih ljudi jeste uvreda zdravom razumu, uvreda moralu, i poruka da onima, koji su bili nepoželjni juče, ni danas nema mjesta među Srbima.

Ali, sve je to Dodik govorio svakodnevno, i činio sve što je mogao da pocijepa državu Bosnu i Hercegovinu. Pošto niko nije reagovao na ovo otvoreno rušenje ustavnog poretka zemlje i negiranje Dejtonskog sporazuma, onog istog u koji se grmalj iz Laktaša zaklinje cinično svakoga dana, ohrabrili su se i drugi. Mladen Bosić je oduševljeno pozdravio Krajišnika, mediji u RS-u utrkivali su se u izrazima dobrodošlice, pare su se bacale na slavlje, a, istovremeno, ministar prosvjete kaže da nema para da se uvede nacionalna grupa predmeta za bošnjačku djecu u školama u Konjević Polju i Vrbanjcima kod Kotor Varoši, mada su se odavno stekli svi zakonski uslovi za to. Dakle, velikosrpska parada se nastavlja. Bošnjaci u RS-u i dalje nemaju osnovna ljudska prava, u entitetskim institucijama i firmama nema ih ni pola procenta među zaposlenima, zločini nad njima slave se kao herojska djela, povratak se otvoreno sprečava, a krsne slave svega i svačega upozoravaju ih da im ovdje nema mjesta.

Za to vrijeme Amerikanci se dure, međunarodna zajednica okreće glavu, bošnjački političari se svađaju za fotelje, a Mile Dodik pjeva uz vjetar. Može mu se.

Komentari