Piše: Jusuf Trbić

Sve je, kako smo vidjeli, počelo davno prije proglašenja Srpske Republike i donošenja njenog Ustava. U Bijeljini je 19. septembra 1991. godine proglašena Srpska autonomna oblast „Semberija i Majevica“, kao dio nove srpske državbe na teritoriji BiH, „koja će se priključiti Jugoslaviji“, kako je zapisano u osnivačkom aktu. Ubrzo su formirane i ostale SAO, bez obzira na to koliko je Srba živjelo na tim teritorijama.Već 24. oktobra 1991. godine formirana je takozvana Skupština srpskog naroda, sastavljena od poslanika Kluba SDS-a i Kluba Srpskog pokreta obnove u Skupštini BiH. Definisana je kao najviši predstavnički i zakonodavni organ srpskog naroda. Koliko je to bilo u suprotnosti sa Ustavom i zakonima građanske države BiH – ne moramo naglašavati. Ta je odluka objavljena u listu «Javnost», a zatim  i u novopokrenutom Službenom glasniku srpskog naroda Bosne i Hercegovine broj 1 od 15. januara 1992. godine. Odluka je, kako se kaže, donijeta « na osnovu ustavom utvrđenog prava na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na otcjepljenje». Međutim, u Ustavu BiH takvo pravo ne postoji ( ni u jednoj državi na svijetu ne postoji takvo pravo etničkih zajednica, ma kako brojne one bile), a u Ustavu SFRJ takvo pravo postoji samo za republike, koje su definisane kao države.

Skupština srpskog naroda je 24. oktobra 1991. godine, donijela i Odluku o ostajanju srpskog naroda Bosne i Hercegovine u zajedničkoj državi Jugoslaviji, sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajina, SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, i drugima koji se za taj ostanak izjasne u cilju zaštite prava srpskog naroda. Istovremeno je donijeta odluka da bosanske Srbe mogu predstavljati samo oni ljudi koje ta Skupština izabere, čime je direktno ugrožen legitimitet zvaničnih državnih organa BiH i legalne vlasti. Raspisan je i plebiscit srpskog naroda zbog potvrđivanja odluke o ostajanju u sastavu Jugoslavije. Pitanje na plebiscitu je glasilo : « Da li ste  saglasni sa Odlukom Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, od 24. 10. 1991. godine, da srpski narod ostane u zajedničkoj državi Jugoslaviji, sa Srbijom, Crnom Gorom,  SAO Krajina, Baranja i Zapadni Srem, te drugima koji se za taj ostanak izjasne.»

Niko tada nije ni pomenuo one koji nisu Srbi i ne slažu se s takvom odlukom i takvim aktom, a, recimo,  većinsko su stanovništvo na teritorijama koje Srbi žele pripojiti Jugoslaviji. Nije bilo teško pretpostaviti kako će istočna Bosna i Posavina, na primjer, biti pripojene toj zajednici, uprkos tome što je velika većina stanovništva na tim područjima bila protiv takve inicijative. Draža Mihajlović je davno dao odgovor na to pitanje.

Druga sjednica Skupštine srpskog naroda održana je 21. novembra 1991. godine u Sarajevu i tada je, uz ostalo, usvojena odluka o teritorijama opština, mjesnih zajednica i naseljenih mjesta u BiH koja se pripajaju Jugoslaviji. To su bila područja na kojima se, kako je rečeno,  srpski narod na plebiscitu ( sa više od 50 odsto) izjasnio za tu inicijativu, i to će se smatrati «srpskim zemljama», kao «jezgrom zajedničke države». Istovremeno su oni koji su podržali inicijativu (dakle, Srbi), pozvani da se «odupru nasilnom otcjepljenju teritorije od Jugoslavije», što je bio direktni poziv na rat. Odluka to povrđuje i posebno naglašenom tvrdnjom «da će srpski narod u svakoj situaciji odgovoriti svim snagama na sve izazove». Na ovoj sjednici Skupštine srpskog naroda donijet je i zaključak o verifikaciji srpskih autonomnih oblasti, mada je Ustavni sud BiH formiranje tih oblasti proglasio neustavnim.

Srpske autonomne regije formirala je jedna stranka, za jedan narod, ne obazirući se ni na Ustav, ni na zakone, ni na to što su neke od opština, uključenih u regije, imale apsolutnu većinu hrvatskog i bošnjačkog naroda. Recimo, u SAO Krajina Bošnjaci su imali relativnu većinu u Prijedoru, Sanskom Mostu i Kjuču, u Kotor Varoši su Hrvati i Bošnjaci imali većinu od 70 posto, a u Bosanskoj Krupi Bošnjaka je bilo preko 70 posto.

U SAO Hercegovina Foča je imala apsolutnu bošnjačku većinu, Čajniče su po pola činili Srbi i Bošnjaci, a Rudo nikada u istoriji nije pripadalo Hercegovini. U Romanijsko-birčanskoj SAO ni u jednoj jedinoj opštini Srbi nisu imali apsolutnu većinu, dok su Rogatica, Vlasenica i Olovo imali apsolutnu bošnjačku većinu, kao i Sarajevo, koje je takođe smješteno u ovu SAO. SAO Semberija i Majevica pripojen je i Zvornik, koji nikada nije pripadao Semberiji, a situacija je bila zanimljiva i u SAO Sjeverna Bosna, sa sjedištem u Doboju. Od svih mjesta koje je ta regija obuhvatala, samo je Teslić imao apsolutnu srpsku većinu, dok su u svim ostalim opštinama Srbi bili u izrazitoj, negdje i zanemarljivoj manjini. To su opštine : Doboj, Tešanj, Deventa, Bosanski Brod, Odžak, Bosanski Šamac, Modriča, Gradačac, Gračanica, Lukavac, Srebrenik, Živinice, Banovići, Zavidovići, Maglaj i Orašje. I ova regija je, kao i ostale, nazvana SAO – Srpska autonomna regija. Kako može dvadesetak posto stanovništva čitav taj prostor proglasiti svojim i pripojiti ga Srbiji, ne pitajući ostale, i kako će ta tvorevina živjeti, to je bilo pitanje za neupućene. Odgovor na to pitanje  uskoro je krvavom čizmom pogodio u glavu sve koji su još vjerovali velikosrpskoj ideologiji.

Plebiscit srpskog naroda, dakle pripadnika samo jednog naroda u građanskoj BiH, koja nije poznavala konstitutivne narode  (takvi «narodi» nepoznati su  u pravnoj teoriji i praksi u svijetu), održan je 9. i 10. novembra 1991. godine, a rezultat je bio očekivan. Nije bilo nikakve kontrole, ali je ovaj totalno nelegalni akt secesije verifikovala Skupština srpskog naroda već 21. novembra. Na istoj sjednici je pokrenuta inicijativa o podjeli imovine u državnim medijima i osnivanju posebnih, srpskih glasila. Istovremeno je, posebnim zaključkom, pružena «puna podrška jugoslovenskoj armiji». To je bilo vrijeme kad je ta ista armija, pojačana  srpskim paravojnim jedinicama, zauzela Vukovar, vrijeme kad je nekadašnja Jugoslovenska narodna armija postala srpska zločinačka armija. Skupština je pozvala Srbe da se masovno odazovu na mobilizaciju, mada je, malo prije toga, Predsjedništvo BiH donijelo potpuno drugačiju odluku.

Već 11. decembra 1991. godine Skupština srpskog naroda je odlučila da se formiraju srpske skupštine opština u BiH, u svim opštinama u kojima žive Srbi, ma koliko da ih tamo ima, a 21. decembra je donijeta odluka o formiranju Republike Srpske, koja će biti u sastavu savezne države Jugoslavije, samo dan nakon odluke Predsjedništva i Vlade BiH da se zatraži nezasvisnost BiH i njeno međunarodno priznanje. Deklaraciju o proglašenju Srpske Republike Skupština srpskog naroda je donijela 9. januara 1992. godine, mjesec i dvadeset dana prije državnog referenduma o nezavisnosti, kršeći i domaće i međunarodno pravo, i ne obazirući se na činjenicu da su Srbi na velikom dijelu te teritorije manjina u odnosu na ostale. Očigledno je da su velikosrpski lideri tačno znali šta će učiniti u ostvarenju svojih ciljeva. Uostalom, njihov prethodnik, Draža Mihajlović, ostavio im je jasna uputstva.

Nakon toga proglašen je i Ustav Srpske Republike, čime je proces secesije, praktično, bio završen.

 

                                              ( Sutra : šta je donio Ustav nove „srpske države“)