Piše: Jusuf Trbić

Da li je išta jasnije otkrilo prirodu bijeljinskog pokolja od čuvenog TV snimka na kojem Biljana Plavšič oduševljeno ljubi Željka Ražnjatovića Arkana ispred zgrade Skupštine opštine? Generalna proba je uspješno završena, ubijanje nedužnih i nemoćnih civila postalo je herojski i rodoljubivi čin, nakon kojeg treba čestitati ubicama i tako pokazati narodu šta i kako treba činiti, da bi se planirani prostor Velike Srbije očistio od svih koji ne pripadaju nebeskom narodu. Svoje poštovanje egzekutoru iskazao je i general bivše JNA, komandant Tuzlanskog korpusa, koji je salutirao Arkanu, onako kako to rade potčinjeni. U Skupštini opštine – Arkan i vladika Kačavenda vode glavnu riječ na sastanku sa Biljanom Plavšić i Fikretom Abdićem, optužujući žrtve i iskazajući jedinstvo zločina i vjere, kakvo smo kasnije često viđali. Sjećam se jedne Arkanove izjave koju je prenijela sva štampa. «Moj vrhovni komandant je patrijarh Pavle», rekao je on. Tako se crkva popela na pijedestal duhovnog vođe jednog zakašnjelog i primitivnog fašističkog projekta koji je, u osvit trećeg milenijuma, vratio na scenu mrak etničke mržnje, logora i masovnih zločina nad civilima.

Priprema bijeljinskog krvavog teatra bila je sveobuhvatna i iscrpna, jer su režiseri morali voditi računa o viševjekovnoj tradiciji zajedničkog života i velikom broju Srba koji sigurno ne bi odobrili zločine. Bezbroj je primjera da su u istim podrumima i kućama boravili tih dana i Srbi i Bošnjaci, da su Srbi čuvali svoje prijatelje i komšije, i to je bila najveća prepreka brižljivo isplaniranoj plimi zločina. Zato smo četiri noći slušali neprekidno tutanj granata, u vrijeme policijskog časa, kad je svima bio zabranjen izlazak na ulice. Šta je mogao pomisliti čovjek zatvoren u kući, uplašen, dok mu u ušima odjekuju eksplozije, a u glavi  bjesomučna medijska propaganda koja ne prestaje pričati bajku o islamskim fanaticima i borbama na ulicama Bijeljine? Sve je to bilo namijenjeno i Srbima i Bošnjacima. Srbima – da ih uvjere u ono čega nema, Bošnjacima – da razmisle o tome hoće li ostati da žive tu, gdje se ekstremistima proglašavaju žene od sedamdeset godina i ubijaju zbog toga.

Koliko je ljudi ubijeno tih dana u Bijeljini?

Tačna brojka vjerovatno se nikad neće saznati, jer se niko nije bavio sistematskim istraživanjem. Ono što sam ja skupio, kao pojedinac, jedino je što je zabilježeno o tom vremenu zla. Izvori u Haškom tribunalu govore o 400-500 ubijenih, na mom spisku je manje imena, ali tu nema svih ubijenih, nema Roma, nema svih Albanaca…Ali, nije ubijanje jedini zločin, iako jeste najveći. Svaki ubijeni ostavio je iza sebe porodicu, rođake, prijatelje. Koliko je straha usađeno u djecu, koliko je ljudi opljačkano, poniženo, mučeno, progonjeno, koliko je oteto onoga što je ljudima život značilo, koliko je žena silovano, koliko je srca puklo nakon toga? Koliko koštaju spaljene iluzije, sve ono u šta se vjerovalo, koliki je jad i čemer koji je zauvijek obilježio generacije?  Neizmjerno zlo sručilo se tih dana na glave mirnih Bošnjaka Bijeljine i Janje, zlo koje ih je zauvijek izbacilo iz njihovih života, rasijalo ih po svijetu i učinilo da umiru poprijeko, misleći da su preživjeli rat.

Mnogi mrtvi još nisu našli svoj mezar, za mnoge se ne zna šta je s njima bilo. Moja dužnost, bar ja to tako osjećam, jeste da zabilježim što mogu, bez obzira na cijenu, jer samo nas pamćenje može sačuvati. Ostali neka učine šta žele i koliko mogu.

Danas, dok čitate ovaj tekst, 25 godina nakon aprilskih zločina, ništa se u istraživanju zločina u Bijeljini i Janji nije pomaklo s mrtve tačke. O zločinima se još ne govori javno, nekakvi navodni «oslobodioci» obilježavaju Dan odbrane grada, slaveći zločine nad bespomoćnim civilima kao herojska djela. Početkom aprila 2012. godine, uz tu morbidnu proslavu, u holu bijeljinskog bioskopa postavljena je (ponovo) izložba autora Mirka Babića, direktora Muzeja Semberije, koja govori o «žrtvama islamskih ekstremista» u prvim danima aprila 1992. godine. Na fotografijama su ubijeni Bošnjaci, a tu je čak i čuvena fotografija Rona Haviva napravljena ispred kuće Šabanovića. S fotografije je «isječen» arkanovac koji čizmom udara u glavu mrtvu Tifu Šabanović, a ispod fotografije piše : «Ubrzo su pale i druge srpske žrtve, nevini civili.»

O ovim morbidnim lažima zaista nemam šta više reći.

Danas, 21 godinu nakon tih događaja, zločini iz aprila 1992. godine u Bijeljini još su prekriveni maglom zaborava. O tome još niko (osim nas, malog broja Bošnjaka) javno ne govori, kao da se ništa nije ni desilo. Ne zna se ništa ni o kasnijim ubijanjima pojedinaca i čitavih porodica….

Mnoga poznata imena ne nalaze se na listi koju je objavio Krizni štab SDS-a, a Desa Trevizan, londonska dopisnica, koja je tih dana bila u Bijeljini, pisala je o «gomilama leševa na Drini». Mnogo posmrtnih ostataka bijeljinskih žrtava nalazi se na groblju u Sremskoj Mitrovici, neki su već identifikovani, a neki su, kako se saznalo, odvezeni odatle i bačeni u masovne grobnice širom Srbije. Mnogo ljudi je nestalo tih dana, o mnogima se ni danas ništa ne zna.

Ne zna se ništa ni o kasnijim ubijanjima pojedinaca i čitavih porodica, o progonima i deportacijama, o brojnim logorašima i njihovim patnjama, niti o logoru u Batkoviću, o silovanjima, o  pljačkanju, i niko se nikada nije javno upitao ko to i zašto ubija, pljačka, siluje, progoni i ponižava nevine ljude.  Ne govori  se javno o strahu, o noćnom upadanju u kuće, o plaču djece, o poniženjima, o najviđenijim Bošnjacima koji su morali da čiste ulice. Muk prekriva dženaze bošnjačkih civila čija su tijela nađena u Srbiji, o zločinima se niko ne oglašava, kao da je smrt stotina nedužnih ljudi dječija igra, kao da su hiljade unesrećenih,  prognanih i opljačkanih tek mali incident. U Bijeljini i Janji, u kojima nije bilo nikakvog rata, nisu nikada pokretane ozbiljne istrage zbog zločina, deportacija, rušenja džamija,  policija je odvodila ljude koji su nestajali, Sud je uništavao ionako oskudne dokaze o zločinima, politika je šutjela, građani se bavili svojim poslom, popovi pokrštavali muslimane, novinari pričali o «onima tamo». Nakon svega, ispada da su svi ubijeni Bošnjaci sami sebe ubili, da su mnogobrojni zatočenici logora i kopači rovova na Majevici tamo išli svojom voljom, da je 35 hiljada Bošnjaka (od 37 hiljada, koliko ih je živjelo u Bijeljini i Janji) otišlo, ostavljajući sve što imaju, sav svoj život, isključivo zbog turističkih pobuda, da su džamije same pale… Mrak je ušao u glave i u srca ljudi. Zločini su opravdani. Niko nije kriv. Ubijanje Bošnjaka nije grijeh.

Mnogo je primjera koje pamtimo.

U Bijeljini se, recimo,  već godinama obilježava tragični događaj od 15. maja 1992. godine – Tuzlanska  kolona. Toga dana, kao što je poznato, u napadu na kolonu JNA koja se povlačila iz Tuzle poginuo je veći broj vojnika, pa se taj dan obilježava kao dan žalosti, a na bijeljinskom groblju podignut je i spomenik poginulima. I ništa tu ne bi bilo sporno – ni žalost za stradalima, ni zahtjevi da se kazne počinioci, jer svaki zločin i treba da bude ispitan i kažnjen, da nije nečeg drugog. Naime, do tog dana, do 15. maja, počinjeni su strašni zločini nad civilima u Bijeljini, Zvorniku i Brčkom, a udio semberskih »patriota» u tim zločinima je bio veliki. U Bijeljini je ubijeno više stotina civila, u  Zvorniku 3 do 5 hiljada, u Brčkom i više od toga. A u SIM novinama od 15. juna 1992, Veljko Milić, predsjednik Srpske opštine Tuzla, kaže: «Četrnaest mrtvih smo preuzeli i oni su upućeni na VMA na identifikaciju. Treba još da preuzmemo 35 tijela poginulih i veliki broj ranjenih.»

U Tuzli je, pod još nerazjašnjenim okolnostima (istinu će, nadajmo se, utvrditi sudski proces) stradalo 49 vojnika i nekoliko branitelja, i to jeste tragedija. Ali, do toga dana rat se već rasplamsao, hiljade Bošnjaka je već bilo pobijeno, mnogi i ovdje, u Bijeljini, ali to nije vrijedno pažnje! Da je stradalo nekoliko hiljada kokošaka, uzbunili bi se i vlast i narod! Ali, ubijanje Bošnjaka nije vrijedno ni jedne jedine riječi, o danu žalosti da se i ne govori. Naš prijedlog da se postavi spomen-ploča civilima ubijenim u toku rata propratio je muk. Za političare i vlast, za novinare i sveštenike, ali i za mnoge obične ljude – zločini nad Bošnjacima u Bijeljini i Janji, daleko od ratnih dejstava i linije fronta, progoni i poniženja, rušenje džamija, sve je to normalno i dozvoljeno. I nije vrijedno pomena.

Poljupci Biljane Plavšić označili su tako početak duge noći u glavama i dugi san ljudskih savjesti. Čestitajmo ubicama i krenimo u ljepšu i srećniju budućnost!

                                                                                     (Sutra: Tako je počelo)

Komentari