Piše: Jusuf Trbić

             U mnogim sportovima pojavljivala su se ponekad rođena braća, vrhunski takmičari, pa je tako bilo i u boksu. Vjerovatno su najpoznatija braća Tadija i Slobodan Kačar, koji su ostvarili vrhunske svjetske rezultate u amaterskom, ali i u profesionalnom boksu. Treba reći da je Tadija Kačar danas počasni predsjednik bijeljinskog Radnika, i jedan od kreatora velikog uspjeha ovog kluba. A taj je klub, kao ni jedan drugi, dao dosta rođene braće – boksera, i jedini par blizanaca, koji su ostvarili vrhunske rezultate. Naravno, to su bila braća Branko i Branislav Lukić, popularni bijeljinski Daltoni. Ali, nisu jedini. U Radniku su boksovali i blizanci Rapkići, pa braća Haso i Besim Pašić, trojica Hamidovića : Avdo, Rasim i Ramo, Marko i Bono Bošnjak, izuzetni bokseri Sabit i Mirsad Bilalić, Miloš i Dušan Veletić,  Milenko i Radenko Tomić, a i danas su tu dva Tomića, Radenko i Darko. Dovoljno za jednu neobičnu boksersku istoriju.

 

Blizanci u ringu

         Kad su se dva dječaka, koji su bili slilčni kao jaje jajetu, pojavila na treningu daleke 1968. godine, trener Milutin Drljača Grga odmah je zapazio njihov izuzetni talenat. Počeli su vrijedno trenitari, i već te prve godine osvojili su zlatne medalje na prvenstvu BiH u Zenici. Bilo je to pravo čudo, jer je to, praktično, za njih bilo prvo zvanično takmičenje. Naravno, odmah je uslijedilo interesovanje mnogih prvoligaških klubova, a najuporniji je, kao i u slučaju Meksuda Hrustića, bio tada poznati i bogati klub – “14. oktobar” iz Kruševca. Uskoro su se braća našla u Kruševcu, a njihovi atraktivni mečevi počeli su puniti sportske stranice novina. Obojica su bili brzi, izuzetni tehničari, majstori, ali je publika odmah zapazila da je Branko više fajter, kako se tad govorilo, borac i udarač, čiji su se mečevi uglavnom završavali nokautom prije isteka treće runde. Branislav je bio prefinjeni tehničar, ali i borac koga niko nije uspio oboriti. I to je bila jedina razlika među njima, jer ih i njihovi najbolji prijatelji ponekad nisu mogli razlikovati.

Kad su krenuli za Kruševac, iz njihovog kluba u Bijeljini ispratile su ih suze trenera Grge i zagrljaji drugova. A u Kruševcu ih je, kao i Hrustića, prihvatio tada čuveni trener Tomislav Anđelković Maki, koji je od njih napravio prave majstore. Već na početklu prvoligaške karijere Branko je imao nezaboravan meč s tada najboljim jugoslovenskim bokserom Bratislavom Ristićem, koji je proglašen pobjednikom samo zato što je imao veliko ime, a Branko je bio na početku karijere. O tom meču ljubitelji boksa u Kruševcu i danas pričaju.

Mečevi braće Lukić uvijek su privlačili veliku pažnju. Na svim takmičenjima proglašavani su za najborbenije boksere, njihove borbe za najatraktivnije, pa su dobili i niz priznanja za svoje majstorstvo u ringu. Branko je boksovao u bantam, a Branislav u perolakoj kategoriji, i obojica su na svakom meču dizala publiku na noge. Na prvenstvu Srbije 1972. godine pobijedili su sve protivnike i postali prvaci, a to je tada, kako je pisala štampa, bilo teže ostvariti nego na prvenstvu Jugoslavije. Ali, jedan meč je ostao nezaboravan.

U analima boksa nije zabilježeno da su se braća borila međusobno na ringu. I Lukići su to uvijek odbijali. Ali, jednom su pristali, tek toliko da odmjere snage i uporede jedno i drugo majstorstvo. Bilo je to na prvenstvu Srbije. Meč je izazvao ogromno interesovanje javnosti, a braća su, kao i uvijek, unijela u borbu sve svoje znanje i borbenost. Publika je meč odgledala na nogama, ovacije se dugo nisu stišale, a sutradan je najpopznatiji sportski list u Jugoslaviji, beogradski “Sport”, zabilježio i ovo : “ Pobedio je Branko, mada je, mora se priznati, Branislav bio bolji. Ipak, nepravdu je ispravio žiri, koji je Branislavu dao titulu najboljeg tehničara na pojedinačnom prvenstvu Srbije.”

Lukići su proveli pet sezona u Kruševcu, i ostali zauvijek zapisani u analima kluba kao veliki bokseri, neponovljivi majstori. Nakon vojske, vraćaju se u Bijeljinu, i ponovo uključuju u rad svog kluba, ovoga puta kao treneri. U to vrijeme Radnik bilježi velike uspjehe. U tada jakoj Drugoj ligi, u konkurenciji klubova kakvi su bili oni iz Pule ili  Slavonskog Broda, Bijeljinci bilježe niz odličnih rezultata, kojima se afirmišu na prostoru cijele bivše države. Najveću zaslugu za to imali su Branko i Branislav Lukić, bijeljinska braća Daltoni.

Oni nikuda i nigdje nisu išli jedan bez drugog. Rođeni 8. avgusta 1949. godine, u razmaku od dva minuta, bili su jako vezani. Pričali su kako je onaj ko je gledao brata na ringu uvijek teško preživljavao te borbe. U knjizi o istoriji  Bokserskog kluba “14. oktobar” Kruševac zabilježena je i jedna zanimljiva izjava Branka Lukića :

– “ Jednom mi se dogodilo da budem grogi u gledalištu. U trenutku kad mi se zavrtjelo u glavi i kada mi se učinilo da ću se srušiti, Branislav je na ringu primio jedan jak udarac, za trenutak izgubio ravnotežu. I ranije sam čuo i čitao da blizance vezuje čudan osjećaj i da oni mnoge stvari u životu zajednički preživljavaju. Ali, ovo sa udarcem koji je brat primio, a ja osjetio, vjerovatno je jedinstven slučaj.”

                                                                                           (nastaviće se)

Komentari