Piše: Jusuf Trbić

Branislav Braco Stevanović je jedan od onih ljudi koji daju sve od sebe sportu kojeg vole, rade sve moguće poslove i nikad ne posustaju. Godinama je on aktivan u Bokserskom klubu “Radnik”, i ima ga svuda : postavlja ring, nosi opremu, organizuje mečeve, nema šta ne radi. Kao dugogodišnji predsjednik kluba zapamtio je i dobre i loše godine.

– “Bilo je kriza i neimaštine, jer boks nikada nije bio miljenik vlasti. Često smo se znali snalaziti kako znamo i umijemo, jer ovo je sport koji “sklanja” mlade ljude s ulice i uči ih radu, redu, disciplini. Uz to, Semberija je uvijek bila pravi rasadnik talenata. Mnogi od njih, nažalost, i pored vrhunskog talenta i predispozicija, nisu uspjeli, jer društvo nije imalo dovoljno sluha za ovaj sport. Zapamtio sam sjajne boksere : Hrustića, braću Lukić, braću Bilalić, Mrkaljevića, Rašida Bajramovića, Ibrahima Pazarčevića, Nusreta Đuderiju, Faruka Tahirovića… Milenko Krsmanović je bio juniorski prvak Jugoslavije, Mile Mlađenović Tulija omladinski prvak, sjajni su bili i Blago Radovanović, Bego Ćelahmetović, Krstić, koji je sad trener u Spartaku iz Subotice, pa Aletović iz Janje, Karadarević, Beganović, Ristić, bantamaš, Drago Nadarević, Marko i Bono Bošnjak, pa Ahmet Asovski, Uzeir Husić, Hajrudin Limani… Klubu su mnogo dali i Mehmedalija Pašalić Meša, Meho Hamidović Keša, Nerim Husić, Abdurahmanović, koji je otišao u Metalac iz Valjeva, pa Muhamed Hamzić Buco. U vrijeme najvećeg uspona jugoslovenskog boksa bilo je najmanje deset Bijeljinaca, vrhunskih boksera, u prvoligaškim klubovima. Toga nije bilo ni u jednom drugom sportu kod nas.

U novije vrijeme najistaknutiji su Adnan Hadžihajdić i Velibor Vidić, pa braća Veletić, Dašo Simenuović, Đorđe Tomić … Mnoge asove bijeljinskog ringa ja  sam i dočekao, i ispratio. Ipak, među svim tim sjajnim borcima, po mom mišljenju, najveći talenat je bio Salko Nargalić Ćosa. On je bio rođeni bokser, kad je on boksovao, to je bila umjetnost.  Mnogi su dolazili da ga gledaju. Sjećam se, dolazili su stručnjaci iz cijele zemlje da vide njegov rad nogu, to je bilo nešto neponovljivo. Ćosa je bio viceprvak Balkana, višestruki prvak BiH, pravi šampion.

Danas je Radnik ponovo na stazama stare slave, iako nam uslovi za rad nisu bogzna kakvi. Ali, navikli smo na to, i guramo dalje.”

 

Čovjek za uspjehe

 

A bijeljinski boks danas je zaista u usponu. Već četiri godine je prvak Premier lige BiH, a cijelu deceniju je, pored banjalučke Slavije, najbolji klub u državi. Najveće zasluge za to, bez sumnje, ima čovjek koji je, i kao bokser i kao trener, obilježio posljednje tri decenije bijeljinskog boksa – Milenko Tomić. Počeo je sad već daleke 1978. godine, i to u Njemačkoj, gdje je išao u školu.

– “U to vrijeme u Njemačkoj su svi đaci, koji su željeli da se u slobodno vrijeme bave nekim sportom,  plaćali  klubovima da mogu kod njih trenirati. Najmanja članarina je bila u bokserskom klubu, pa sam tamo počeo pomalo da treniram. Kad sam došao na raspust u Bijeljinu, moj ujak, koji je volio boks i družio se sa tada poznatim bokserom i trenerom Salihom Muratovićem, odveo me je na trening. Gledao sam tada istinske asove – Ćosu, Sabita Bilalića i druge, i svidjelo mi se. Tako je počelo.”

Milenko Tomić je bio juniorski prvak Jugoslavije, višestruki je prvak BiH, bio je reprezentativac, učestvovao je na Svjetskom kupu u Turskoj. Boksovao je do svoje tridesete godine, a onda je počeo izuzetnu trenersku karijeru. Dugogodišnji je selektor i trener reprezentacije BiH, a danas je direktor reprezentacije.

– “Bijeljinski Radnik je danas najbolji klub u državi. Četiri godine smo prvaci BiH, a tri godine prvaci Regionalne lige, u kojoj učestvuju najbolji klubovi iz Mađarske, Rumunije, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Srbije  i BiH.  Takmičenja se održavaju u gradovima Vojvodine, a očekujem ulazak u Evropsku ligu, jer se u baražu takmičimo s ekipom Sesveta iz Zagreba. Da imamo bolje mogućnosti, bili bismo evropska veličina. Iz ove naše ekipe Adnan Hadžihajdić je bio učesnik evropskih i svjetskih prvenstava, prošao je i kvalifikacije za Olimpijske igre. Velibor Vidić je donio mediteransku medalju, reprezentativac je, a mladi Đorđe Tomić je bio na prvim Evropskim olimpijskim igrama, osvojio je Zlatnu rukavicu u Beogradu ( među takmičarima iz 33 zemlje) i proglašen za najboljeg borca na turniru 2013. godine. Dašo Simeunović teškaš, bio je na četiri evropska i dva svjetska prvenstva i ide u kvalifikacije za Olimpijske igre. Sve su to uspjesi dostojni poštovanja.”

Na pitanje : ko je najbolji bijeljinski bokser svih vremena, odgovara :

-“Salko Nargalić Ćosa, to će reći i svi drugi koji prate ovaj sport. Da je živio u nekoj drugoj sredini, negdje na Zapadu, bio bi svjetski prvak. Ali, mi nismo imali uslova za tako nešto, a on nije htio da ide iz Bijeljine. Inače,  moj bokserski uzor je bio Mirsad Bilalić, iako je bio samo dvije godine stariji od mene. Bio je vrhunski tehničar, jugoslovenski reprezentativac, miljenik publike u Beogradu. Bio sam prisutan kad mu cijela velika dvorana skandira i ispraća ga na nogama. To je neponovljivo. I on i njegov brat Sabit, osim što su bili vrhunski sportisti, bili su i izuzetni ljudi, pristojni, pošteni, dobri, to se zaista rijetko viđa. Husaga Hašimović je bio prvak Jugoslavije, Bego Ćelahmetović je bio u jugoslovenskom vrhu. Bilo je i drugih velikih imena, i ne treba ih nikad zaboraviti.”

Bijeljinski boks danas je ponovo na putu uspjeha. Nadajmo se da će to, ovoga puta, trajati mnogo duže nego ranije. Jer, to zaslužuju i brojni bokserski talenti, i publika, i grad Bijeljina, čije je ime odavno poznato na bokserskoj mapi ovoga dijela Evrope.

Komentari