Piše: Jusuf Trbić

Mnogi ljudi još pamte vrijeme kad je sport bio zabava, uživanje, amatersko nadmetanje, vještina i ljubav, kad su gledaoci dolazili da bodre svoje sugrađane, komšije, rođake i prijatelje, a sportisti im darovali nesebični trud i umijeće, za aplauz, za šaku slave i tapšanje po ramenu. Uz fudbal, košarku i rukomet, boks je bio pravi čaršijski sport, koji je okupljao domaće mladiće, domaće trenere i brojnu publiku, a tadašnja publika je znala šta je prava plemenita vještina.

Ne zna se kad je ovaj borilački sport počeo u Bijeljini, ali ostala je priča da je daleke 1938. ili 1939. godine vojni akademac iz Brodca postao amaterski prvak Evrope, ali niko nije znao da mi kaže ko je to bio i kako je uspio u sportu koji je u ovom kraju, u to vrijeme, bio nepoznat. U svakom slučaju, zna se da je 1948. godine, iz tadašnje omladinske sekcije za sport i fiskulturu,  nastao novi klub, na čijem je čelu, po partijskom zadatku, bio izvjesni pukovnik Popović. Kao i drugi sportovi, i ovaj je dočekan s oduševljenjem među mladim ljudima, koji su već znali za svjetske bokserske veličine i njihove životne priče. A uskoro je došao i prvi veliki uspjeh, koji je dodatno podgrijao interesovanje za boks – Vlado Ilić, s nadimkom Lav, pobijedio je tada neprikosnovenog šampiona Pavla Šovljanskog, prvaka države. Bijeljinci su bili oduševljeni i boks je postao pravi čaršijski sport.

 

Plejada asova

        Od tada pa do danas Bokserski klub Radnik postao je, na svoj način, simbol grada. Decenijama je  bio rasadnik talenata, da bi danas izrastao u najbolji klub u regiji.

Bokserskih početaka sjeća se i danas jedan od doajena ovog sporta, Jusuf Pašalić, koga svi stariji Bijeljinci zovu jednostavno Jusuf Bokser.

  • “Počeo sam daleke 1949. godine, malo nakon osnivanja kluba, i zapamtio sam mnoge ljude i događaje. Bilo je to vrijeme amaterizma, druženja, ljubavi prema sportu. Igrao sam i fudbal, ali boks sam zavolio zbog drugara. Bili su tu Salih Muratović Ahmet Lutvagić, Boban i Vlado Ilić, pa Asim Parada, tako smo ga zvali, sjećam se i Nihada Hadžibeganovića, trenera Ćuka i Mulahasanovića…Bili su i Đulaga Sejmenović, Alija Hasičić Masni, pa Geca, a za sve nas autoritet je bio dugogodišnji trener Milutin Drljača Grga, on je došao iz Lešnice, i tu ostao. Išli smo o svom trošku na gostovanja, sve je bilo potpuno amaterski, ali je opet interesovanje bilo veliko. Ali, od samog početka imali smo pravilo da naš član mora biti uzoran omladinac, i u školi, i na ulici, i toga smo se strogo držali. Znalo se kakav mora biti član bokserskog kluba!

Publika nas je voljela, i masovno dolazila da nas gleda, a dosta njih išlo je da nas bodri na gostovanjima i velikim takmičenjima. Sjećam se borbi s velikim asovima kakvi su bili Stanković Čelik ili Jakovljević, bilo je to vrijeme pravog sportskog nadmetanja.”

Zbog nedostatka osnovnih sredstava za rad klub je ipak prestao s radom 1952. godine, i pauza je trajala skoro deceniju. Ali,  1962. godine gledaoci su se opet okupljali oko ringa. Inicijatori za obnovu kluba bili su Imšir Kalajić, Ibro Kokorović i Drago Podinić, a najveći teret ponio je Miro Marjanović.  Klub je opet krenuo, i već 1964. ušao u Republičku ligu BiH. Tada počinje period uspjeha i “fabrikovanja” asova, od kojih su mnogi obilježili jugoslovensku istoriju ove plemenite vještine.

Hasan Dukić, Blago Radovanović, Sapko Ibrahimović, Mustafa Omić Toma i drugi bijeljinski bokseri privlačili su veliku pažnju bokserske publike širom Jugoslavije.

 

Majstor iz Bijeljine

     – “Bilo je to nezaboravno vrijeme”, sjeća se jedan od najboljih bijeljinskih boksera svih vremena, Meksud Hrustić, koga mnogi pamte po nadimku Brico. “ Već na početku karijere ostvario sam veliki uspjeh – osvojio sam zlatnu medalju na turniru olimpijskih nada u Vršcu i Beogradu. U Bijeljini je doček bio nezapamćen, jer je to, kako su novinari pisali, bila prva zlatna medalja koju je osvojio neki ovdašnji  sportista.”

Hrustić je rođen 1949. godine, a počeo je boksovati relativno kasno, sa devetnaest godina. Ali, njegov izuzetni talenat brzo je došao do izražaja, pa je već 1969. godine postao prvak BiH u muva kategoriji. Za njega su se počeli otimati prvoligaškli klubovi, pa je te iste, 1969. godine, prešao u tada poznati klub “ 14. oktobar” iz Kruševca. U spomen-knjizi ovoga kluba, štampanoj 2001. godine, povodom pola vijeka postojanja, odjeljak o Meksudu Hrustiću naslovljen je ovako : “Majstor iz Bijeljine”. Dovoljno da se odmah vidi o kakvom se bokseru radi.

Za Kruševljane je Hrustić boksovao sedam sezona, i imao 187 mečeva, od toga čak 162 pobjede i samo 14 poraza. Ako se zna da je tih godina jugoslovenski boks bio jedan od najboljih u ovom dijelu Evrope, onda je to zaista impresivan bilans. Hrustić je bio i kapiten ekipe, i trener u dva navrata. Kao bokser  bio je i prvak Srbije, i član tada jake državne reprezentacije, u kojoj su bili i Parlov, i Beneš i dugi vrhunski asovi. Osvojio je i niz nagrada i priznanja, a nedavno je, kao trener u bijeljinskom Radniku, dobio i priznanje kao najstariji uspješni trener u državi.

Zajedno sa Hrustićem, u Kruševac su te 1969. godine otišla i braća Branislav i Branko Lukić, koji su za mnoge Bijeljinci bili i ostali simboli boksa. Zvali su ih “braća Daltoni”, po popularnim junacima iz stripa, jer su bili toliko slični, da ih mnogi nisu mogli razlikovati. A bili su, kako mnogi kažu, jedini par blizanaca u svjetskom boksu.

 

 

                                                                             (nastaviće se )

Komentari