Piše: Jusuf Trbić

      Današnja mladež teško može da shvati šta su za nas, nekada, značili celuloidni snovi, jer u kući ima, u svakom času, virtuelnu, internetsku stvarnost i televizijsku šarenu lažu.  A film je decenijama bio najjeftiniji i najkraći put za bjekstvo od života, prozor u neki drugačiji, ljepši svijet. Uđeš u salu, sjedneš, svjetla se pogase i zagrli te neprozirni mrak, a onda te snovi na platnu obuhvate sasvim i ponesu u neku petu dimenziju.

Mi smo išli u kino, neki drugi su išli u bioskop, a stizali smo do istog cilja. Riječ kino je skraćenica od riječi kinematograf (grčki : kinema – pokret, graphein – pisati) i označava mjesto, dvoranu u kojoj se prikazuju filmovi, a riječ bioskop sastoji se od dvije grčke riječi : bios – život, i skopeo – gledam, pa znači : dvoranu u  kojoj se gledaju filmovi, ali  i aparat  za prikazivanje filmova. Što mu dođe na isto.

U doba moje mladosti, kad je Bijeljina bila gradić s dušom, kad televizija još nije bila sveprisutni okupator naših mozgova, u kino smo išli da se razonodimo i da, za ta dva sata, iskočimo iz naših tijesnih života i odemo preko horizonta, u nešto nepoznato i ljepše. Uranjali smo u filmski mrak, jer smo tada sami sebi izgledali važnijima nego što jesmo, a išli smo često, ne treba ni to zaboraviti, da se u zadnjim redovima držimo za ruke s našim prvim ljubavima i razmjenjujemo nježnosti, pa smo izlazili iz sale ošamućeni, ne znajući ni kako je film počeo, ni kako se završio.

Najgledaniji su bili akcioni filmovi, najviše istorijski spektakli, ali i kaubojci i  komedije. Sjećam se –  kad je stigao Herkules, a igrao ga je  omiljeni glumac Stiv Rivs, tadašnji Švarceneger, do karte se nije moglo doći ni uz pomoć tapkaroša. A tapkaroši su bili mangupi koji su znali šta narod voli da gleda, pa su za svaki interesantan film kupovali svežnjeve ulaznica, a onda ih preprodavali za skupe pare. Isto je bilo i kad je stigao prvi danski meki erotski film iz serije “Hopa-cupa u krevetu”, a u novije doba tim je filmskim dostignućima parirao samo muzički film Lepe Brene “Hajde da se volimo”. Po posjeti, naravno.

U kinu smo se osjećali kao kod kuće, pa su nas Smajo Polovka i Boca često upozoravali da ne bacamo oljupinu od sjemenki i ne galamimo, i niko se nije ljutio zbog toga. Jednom je mog komšiju Bocu angažovao čuveni Hari Džekson da igra jednu od manjih uloga u njegovom vesternu. Pitaju Bocu u čaršiji : “Kako ćeš, znaš li glumiti?”. A Boca odgovara pomalo ljutito :” Kako neću znati glumiti, pa ja dvaest godina radim u kinu!”

Prije ovoga posljednjeg rata, u vrijeme direktorovanja Raje Mićanovića i, kasnije, Miše Lužaića, gledali smo revije filmova s beogradskog FEST-a, kao i najbolja domaća ostvarenja, što je za Bijeljinu bila prilika da se svrsta u rang velikih svjetskih čaršija, koje na najnovije filmove ne čekaju mjesecima, već im dođu odmah nakon premijere. Danas su sveopšta komercijalizacija,  kič i površnost ubili naviku gledanja pokretnih slika na velikom platnu, bar ovdje kod nas, što je velika šteta. Jer, nema filma bez mraka, kako reče jedan od junaka iz filma Sidrana i Kusturice. A bez filmova, naši životi ostaju nepovratno osiromašeni za jednu veliku avanturu duha, koju nikakav televizijski ili internetski spektakl ne mogu nadomjestiti.

………………………..

Pokretne slike je masovna publika prvi put vidjela u Parizu 28. decembra 1895. godine, kad su u Grand kafeu braća Luj (1864-1948) i Ogist Limijer (1862- 1954), koji su i konstruisali prvi kinematograf,  prikazali deset kratkih filmova ( trajali su po jednu minutu), a prvi od njih je bio čuveni “ Dolazak voza u stanicu”. To je bila i prva komercijalna filmska predstava, jer je u kafeu bilo 120 gledalaca, koji su karte platili po jedan franak. Bila je to neviđena senzacija, koja je porodila novu umjetnost, ali i označila začetak velike industrije. Uspjeh je bio toliki, da je odmah počela, za ono vrijeme, masovna proizvodnja mašina koje prikazuju pokretne slike. Sarajevo  je film vidjelo već 27. jula 1897. godine, a mala, provincijska Bijeljina  sljedećeg  ljeta, 1898-me.  Trgovac  Mladen Grujić, otac poznatog bijeljinskog meraklije Dragutina Baje Grujića, kupio je u Beču prvi kinematograf –“laternu magicu” – i donio nekoliko kratkih filmova. Prve predstave održane su u Vatrogasnom društvu, čiji je Grujić bio komandir. Za Bijeljinu je to bilo pravo čudo, pa su, zbog interesovanja publike, filmovi prikazivani po nekoliko puta na dan. Recimo i to da je Banja Luka prve pokretne slike vidjela 1899-te, a Mostar 1900. godine.

Bijeljinski hroničar Mustafa Grabčanović navodi da je prvi bioskop u Bijeljini otvorio mašinbravar Hajnrih Brajtvizer 1909. godine, u velikoj magazi u nekadašnjoj Ulici Mirka Filipovića ( danas Stepe Stepanovića, u kući Dautovića i Zejnilovića), koja je mogla primiti  150 ljudi. Sjedilo se na drvenim klupama, a za pogon je služo motor vršaće mašine, koji je svoj rad započinjao prodornim zviždukom. Flmove je u to vrijeme bilo teško nabaviti, pa su pauze između predstava obično bile duge, a predstava nije  bilo preko zime, jer se magaza nije mogla zagrijati. I pored toga,  ovaj je bioskop radio sve do izbijanja Prvog svjetskog rata.

Od 1916. do 1918. godine bioskop je radio u sali hotela “Drina” i bio je vlasništvo Hansa Rihtera, a neposredno nakon rata, u proljeće 1919. godine, otvoren je prvi pravi bioskop, sa najnovijom aparaturom.  Zvao se Kino “Edison”. Nalazio se u hanu braće Muradbegović, u prizemlju nedovršene zgrade na sprat. Ta je zgrada  podignuta 1856. godine, bila je  napravljena od cigle, da bi služila kao skladište, zaštićeno od požara, a 1922. godine u potpunosti je adaptirana za potrebe bioskopa. U salu je moglo da stane oko 200 gledalaca, 74 na balkonu, a ostali u prizemlju. Urađeni su bili parket, sjedišta na rasklapanje i lože, s posebnom kabinom za projekcioni aparat i garderobom.  Vlasnik zgrade je bio Muradbeg Osmanbegović, a  novi, savremeni bioskop  otvorila  su braća Jakov i Aron Semo. Bioskop je dobro radio, a 1930. godine kupio ga je bijeljinski trgovac Dušan Kalinovski, ali nije imao naročitog uspjeha, pa ga je, za velike pare, prodao Nijemcu Eugenu Biliju. Ali tek 1937. godine, kad je  vlasnik  postao Franjo Berdica, bijeljinski bonvivan, sin čuvenog trgovca Đoke Berdice, bioskop je doživio svoj vrhunac. Berdica  ga je umnogome osavremenio, nabavio novu kino-aparaturu za zvučni, a kasnije i za kolor  film, i počeo nabavljati najpopularnije filmove, pa se publika ponovo masovno vratila. Sve do početka Drugog svjetskog rata bioskop je bio najvažnija kulturna institucija u gradu. Velike svjetske zvijezde, čuveni glumci i glumice, od Čarli Čaplina do Klerka Gebla i Grete Garbo, odomaćili su se u maloj Bijeljini, a da mnogi od njih to nisu ni znali. Vrlo popularni su bili i kratki filmovi, “filmske novosti”, koji su govorili o aktuelnim svjetskim događajima, a prikazivani su prije glavnog filma.

A onda je došao rat i sve se promijenilo. Već početkom 1943. godine bioskop prestaje s radom, a Kulturbund filmove prikazuje u sali Sokolskog doma. Dakako, bili su to propagandni filmovi, njemački i italijanski, koji su veličali fašizam i nisu bili po volji većini Bijeljinaca.

Poslije oslobođenja, već 1946. godine, ponovo je proradio bioskop “Edison” u nekadašnjoj sali, u hanu braće Muradbegović u Staroj čaršiji. Ime mu je uskoro, poslije nacionalizacije, promijenjeno u Kino “Radnik”, i tako je ostalo do danas.

Grad je rastao, pa ni mala zgrada bioskopa nije više odgovarala potrebama. Zato je počela gradnja nove zgrade, čija je prva faza izgrađena 1951. godine, a deceniju kasnije i druga faza, sa balkonom, ložama, pozornicom i velikim foajeom i garderobom, i bioskop je 1961. godine dobio izgled koji pamtimo. Prizemlje i parter, zajedno s ložama,  mogli su da prime oko 800 gledalaca, a prvi film prikazan u novom bioskopu bio je “Zajednički stan” Radivoja Lole Đukića.

U staru zgradu bioskopa uselilo se pozorište.

Za ljubitelje pokretnih slika, ali i sve koji su željeli da zavire kroz taj magični prozor u nepoznati, čudesni svijet, bioskop je bio centar univerzuma. A onda se u našim životima razbaškarila televizija, pa su stigli video-rikorderi, pa internet, umjetnost je postala daleka i nevažna, i jedinstveni doživljaj filma u mraku bioskopske sale polako se počeo seliti u sjećanja. U svijetu se film, nakon male krize, vratio na velika vrata i postao vodeća industrija zabave, komercijalizacija je postala najvažnija, pa su Bergman, Bunjuel, Felini, Tarkovski, Trifo, sklopili oči i preselili se u filmske čitanke, a Bijeljina, koja je veća nego što je ikad bila, vratila se u dremljive palanačke vode malog provincijskog grada, daleko od svjetskih zbivanja. Ostala su sjećanja na grad koji je imao dušu i na svijetle trenutke njegove istorije, trenutke koji se, kako se čini, više nikad i nigdje neće ponoviti.