Piše: Boris Dežulović

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Sjećaš se, kaže, onoga kad je Mujo na razgovoru za posao rekao da zna osam jezika? Jel onaj, odgovorio mu ja, kad ga je nepovjerljivi gazda išao provjeriti, pa pitao kako se na francuskom kaže “dobar dan”, Mujo odgovorio “guten tag”, gazda ga upozorio da to nije francuski, nego njemački, a Mujo se lakonski ispravio: “Onda devet”? Jest, taj, veli Kožo, ali jel znaš da ima jedan iz Drvara što zna sve jezike? Čuj sve?, na to ću ja. Jest, baš sve: materinji i sve ostale.

Nikola Špirić iz Drvara, trenutačno zaposlen kao ministar financija i zamjenik predsjedatelja Vijeća ministara, u slobodno vrijeme jedan od najistaknutijih živućih srpskih filologa i jezikoslovaca amatera, i sam se, eto, uključio u sad već pomalo i zamornu lingvističku debatu oko bosanskog i bošnjačkog jezika. Na posljednjoj sjednici Predstavničkog doma Skupštine Bosne i Hercegovine poslanici su, naime, prošli kratku obuku iz rukovanja novom opremom za elektronsko glasanje, pa Nikolu plaho iznerviralo što u aplikaciji stoji i “bosanski jezik”.

“Trebalo je da piše ‘jezik bošnjačkog naroda’, baš kao i jezik srpskog naroda i jezik hrvatskog naroda”, objasnio je ljuti Nikola, “sve po Ustavu i Dejtonskom sporazumu.” Na pitanje pak što bi onda trebalo pisati za zastupnike iz redova Ostalih – jer u Parlamentu Bosne i Hercegovine nečijom ih grubom greškom ima, jebiga, što ne pripadaju nijednom od tri posvećena naroda – čuveni je srpski lingvist, baš poput Muje, lakonski odgovorio: “Jezik iz reda Ostalih.”

Logično je to kad razmišljate umom Nikole Špirića, jer ako nema naroda bez svoga jezika, ni jezika bez svoga naroda, nema – kako je primijetila Alisa Mahmutović – ni Amerikanaca, ni Austrijanaca, ni Australaca, jer nema američkog, austrijskog ili australskog jezika, kao što nema ni bosanskog naroda ni bosanskog mu jezika. Ima samo valjda jezika engleskog naroda, kao što ima samo jezika bošnjačkog. I, razumije se, jezika iz reda Ostalih. Ostalih naroda valjda – nema što drugo.

“Jezik iz reda Ostalih” uistinu je fascinantno otkriće, ne događa se često u ovom preinformiranom i sveznajućem svijetu da se otkrije posve novi, nepoznati jezik.

Razmotrimo dakle pobliže epohalno otkriće profesora doktora amatera Nikole Špirića: tko govori “jezikom iz reda Ostalih”? Govore, jasno, Ostali. Tko su Ostali? Ostali su, jasno, oni koji nisu Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, blagoslovljeni bosanskohercegovačkom konstitutivnošću. Tko u Bosni i Hercegovini nije konstitutivan? Prema posljednjem popisu stanovništva Bosne i Hercegovine – ne računajući Bosance, Hercegovce i ostale Jugoslavene – to su, redom: Židovi, Romi, Crnogorci, Makedonci, Nijemci, Ukrajinci, Albanci, Česi, Mađari, Poljaci, Rumunji, Talijani, Turci, Slovenci, Slovaci, Rusi i Rusini. Možda ima još gdjekoja manjina, pa se ispričavam ako sam je izostavio. U svemu, dakle, nekih dvadesetak nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini govore “jezikom iz reda Ostalih”.

Vrlo dobro. Ako sam dobro shvatio – profesor doktor Špirić će me ispraviti ako griješim – Nijemac, recimo, iz Nove Topole, uzmimo njega za primjer, govori ”jezikom iz reda Ostalih”, zar ne? Točno. Ono što mene u njegovom slučaju malo zbunjuje jest činjenica da je on, jebiga, Nijemac. Da, i? – reći će profesor Špirić. Zar Nijemci, naime, ne govore jezikom njemačkog naroda, odnosno njemačkim? Da, ali ovdje je – spremno će odgovoriti Nikola – riječ o pripadniku njemačke manjine u BiH, bosanskohercegovačkom građaninu i državljaninu u šestom koljenu, koji uz njemački sasvim dobro vlada, razumije i govori, je li, no… naš jezik. Naš jezik?, iznenadit ću se ja: koji je to sad “naš jezik”? Ne, mislim, kako bih to sada rekao – iznervirat će se doktor Špirić – to je, jasno, jezik kojim se već govori u Bosni i Hercegovini. Bosanski?, za potrebe ovog ogleda pravit ću se malo glup. Ne, zaboga! – popizdit će Nikola – ne postoji bosanski jezik. Koji onda?, neću se dati ja: jezik bošnjačkog naroda, jezik srpskog naroda ili hrvatskog naroda? Jezik iz reda Ostalih, trijumfalno će zaključiti doktor Špirić. Ali on je ipak Nijemac – podsjetit ću profesora: zar jezik kojim Nijemci govore nije njemački? Po čemu su onda, jebiga, uopće Nijemci?

Ako, naime, “jezik iz reda Ostalih” – jezik kojim govori Nijemac iz Nove Topole – nije ni bošnjački, ni srpski, ni hrvatski, već zaseban jezik, s posebnom aplikacijom u sustavu elektronskog glasanja u Parlamentu BiH, po čemu se točno razlikuje od, recimo, jezika nekog komšije u Novoj Topoli iz reda srpskog naroda? Kako Nikola Špirić zna kojim jezikom govori netko iz Nove Topole, ako mu ne pokaže izvod iz matične knjige rođenih? Kojim jezikom će govoriti, recimo, američki košarkaš koji dođe igrati za Igokeju, pa nauči jezik? Srpskim? Neće, jer nije Srbin. Jezikom iz reda Ostalih? Neće, jer nije ni Ostali: on je rođeni Amerikanac, bez ambicija da uzme državljanstvo i ostane živjeti u Aleksandrovcu. Ne, bez zajebancije: kako znamo da ne govori, štajaznam, hrvatskim? Kojim će, najzad, govoriti ako iz Igokeje prijeđe u Široki?

Ovako, iz Špirićeve srpskoakademske premise da nema jezika bez naroda, ni naroda bez jezika, ispada da je jezik Ostalih neka vrsta suvremenog esperanta, jezik kojim govore i Makedonci i Crnogorci, i Nijemci i Turci, i Poljaci i Židovi, i Romi i Rusi, i naš zbunjeni Amerikanac – ukratko, svi. Čak i Bošnjaci, Hrvati i Srbi, na čelu s Nikolom Špirićem, koji ga perfektno govori. Problem je, međutim, što iz iste premise – da nema naroda bez jezika – bosanskohercegovački Makedonci, Nijemci, Židovi ili Romi kao materinjim mogu govoriti samo jezikom koji ih nacionalno definira, dakle makedonskim, njemačkim, hebrejskim ili romskim, inače jednostavno nisu Makedonci, Nijemci, Židovi ili Romi.

Elem, bio neki Nikola Špirić iz Drvara što je govorio sve jezike, pa došao na razgovor za posao zamjenika predsjedatelja Vijeća ministara BiH. Pitali ga tamo koliko jezika govori, a on im rekao: “Sve.” Sve?!? “Sve”, lakonski će on. “Jezik srpskog naroda i sve ostale.” Dobro, kako se na španjolskom kaže “Dobar dan”?

“Nećete me zajebati”, shvatio je mudri Nikola trik-pitanje. “Nema Španjolaca u Bosni i Hercegovini.”

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari