Piše: Mirsad Tokača

Polemika koju je izazvala inicijativa o zajedničkom danu sjećanja na žrtve ratova na na ex-Yu prostoru se ne stišava. Nakon što je rezolutno odbačena u Hrvatskoj i Kosovu, a od zvaničnika u BiH prećutana (Čović), poluprihvaćena (Izetbegović) i svesrdno podržana (Ivanić), dolazi nam drska izjava Ivanića da je Vučićeva inicijativa “…znak srpske političke superiornosti”. Pred ovakvom  Ivanićevom demonstracijom političkog rasizma, čovjek ostaje zapanjen.

Osjećaj srpske političke  superiornosti već je jednom demonstrirao Milošević, jer je tada raspolagao močnom JNA. Na čemu danas Ivanić temelji argumente za “političku superiornost” i gdje ona može voditi i kako može završiti, teško je pretpostaviti.Ono što danas izvjesno znamo, poučeni i osvjedočeni događajima iz nedavne prošlosti, prethodno uvjerenje o superiornosti odvelo ih je u ratove iz kojih su izašli poraženi.

Uvjerenje da će Srbija i njen političko-intelektualni establišment određivati tempo, uslove, metode, mehanizme i sadržaj pomirenja i sjećanja, graniči s političkom šizofrenijom.  Sadržaj i način komemoriranja i pamćenja i dinamiku pomirenja, koju žele diktirati Vučić i Ivanić, rezultat je arogancije, bestidnosti, neskrivenog hegemonizma i paternalizma te uobrazilje da su oni faktor koji, u današnje vrijeme potpuno izmijenjenog političkog ambijenta i odnosa snaga, mogu bilo šta diktirati, ma koliko bili ubijeđeni u svoju „političku superiornost“.

Na stranu što ni jedan ni drugi ne razumiju šta pomirenje znači. Za njih je to, čini se, jednokratna odluka kojom se od sutra neko s nekim miri. Oni, kao odlučili da se pomire, a mi kao nećemo. Pomirenje je dugotrajan, bolan i složen transgeneracijski proces normalizacije odnosa između zemalja i naroda. On je posebno težak unutar naroda u čije ime je zločin počinjen. Pomirenje se ne odvija samo između zločinaca i žrtve, nego i unutar kolektiviteta u čije ime je zločin počinjen. Jer i unutar njih postoje oni koji su zločin podržavali i onikoji su mu se protivili.

Pomirenje, do mjere do koje je moguće, apsolutno ne znači da će zločini biti oprošten i zaboravljen ili da se neko može i želi pomiriti s rezultatima i stanjem koje je ratom i zločinima proizvedeno, a naročito kada govorimo o genocidu. Pomirenja s genocidnom namjerom i genocidnom politikom nema, niti može biti. Njemačka i Izrael su normalizirali međudržavne odnose, ali se Jevreji nikada nisu, niti će pomiriti s motivima i posljedicama holokausta.

Da bi neko bio lider procesa pomirenja i normaliziranja odnosa, on mora imati moralni autoritet i kredibilitet. Pri tome, naravno, svaku vrstu razgovora s pozicija superiornosti treba s indignacijom odbaciti. Vučić, ma koliko se upinjao, to nije, jer je, nezaboravimo, direktno učestvovao u ratu i neskriveno i aktivno podržavao zločine. Ivanić nam je, opet, svojom neopreznom,superiornom iskrenošću pokazao šta se iza svega krije, mada su to neki i bez njega znali.

Čini se da Vučiću i Ivaniću agresivna politička naracija o pomirenju služi kao sredstvo za revidiranje prošlosti, odbacivanje ili barem relativizacija kolektivne moralne i političke odgovornosti Srbije i Srba. Jer, kako o pomirenju mogu govoriti oni koji zdušno negiraju presude najviših međunarodnih i domaćih sudova, koji se neviđenom posvećenošću trude da odbace inicijativu za donošenje rezolucije UN o genocidu u Srebrenici. Ivanić, na drugoj strani, stvljajući se u ulogu glasnogovornika srbijanske politike, govori o tome kako je ideja dobrodošla jer “…u ratu niko nije bio nevin”.

Ali, ovdje se ne radi o nevinosti, jer kada govorimo o nevinim i zločinačkim postupcima umorenim žrtvama, riječ je o krivici. Dakle, u ratovima koji su iza nas, jasno je i izvan svake razumne sumnje dokazano, ko je odgovoran za ratne zločine i genocid, ko je kriv i zašto.

Osim toga, sjećanje na žrtve rata sasvim je nešto drugo od sjećanja na žrtve ratnih zločina i genocida. Jer, žrtve rata su svi – i civili i vojnici. Svako iskreno sjećanje  mora počivati na priznavanju političke i moralne odgovornosti za počinjene zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima i to bez ikakvog “ali”. To se do sada u Srbiji nije desilo, dapače, odvijaju se procesi negiranja genocida, relativizacije historijskih činjenica, uz stalno “ali“, jer zaboga, i Srbi su bili žrtve rata i zločina. Pa naravno da jesu i niko normalan to neće, niti može negirati.To se isto moglo reći i za Njemce nakon II svjetskog rata.  Međutim, Njemci su se suočavali sa svojom zločinačkom ratnom prošlosti bez “ali”.

Jasno je da su mnogi nevini Njemci , kao i Srbi, ginuli u ratu i platili cijenu sulude zločinačke politike nacista i Hitlera, odnosno velikosrpske nacionalističke poltike Miloševića. Samo što iza njihovog stradanja, kao uostalom i Srba, nije stajala planska politika i ideologija zločina, pokušaj potpunog istrjebljenja tragova postojanja, politika rasne i svake druge superiornosti. Niko dobronamjeran ne smije prešutati ili prikriti te činjenice, niti je prihvatljivo pisanje historije i očuvanje sjećanja iz perspektive pobjednika ili poraženog. Samo cjelovita i provjerljiva istina zasnovana na neoborivim činjenicama može nam pomoći da sačuvamo sjećanje i razumijemo historijske događaje i njihove uzročno posljedične veze. Svaki pokušaj balansiranja ili izjednačavanja krivice, svaki pokušaj manipuliranja činjenicama otežava procese normalizacije mira i, u konačnici, pomirenja.

Umjesto dana  sjećanja, možda bi svrsishodnija bila ideja o danu stida i kajanja, koji bi se obilježavao u Srbiji, jer bi ona srpskom društvu mogla pomoći da se pročisti, da u kulturu kolektivnog pamćenja uvede nešto što bi im pomoglo da prihvate moralnu odgovornost za zločine koji su počinjeni u njihovo ime i koji su bili svjesno i politički vođeni i masovno podržavani.

 

(kliker.info)

Komentari