Piše: Gordana Katana

Centralna izborna komisija konačno je objavila izborne rezultate, pa su lideri stranaka ozvaničili svoje razgovore o formiranju vlasti.

U Republici Srpskoj Milorad Dodik već je saopštio da njegov SNSD uz DNS Marka Pavića i Socijalističku partija ima 42 poslanika, dakle većinu koja može formirati vladu ovog bh. entiteta. No, tri dana nakon Dodikove izjave nije bilo moguće niti riječ izvući o toj temi od Pavića ili Petra Đokića. Za to su moguća dva razloga. Ili i DNS i socijalisti ostaju kod sporazuma o postizbornom koaliranju, ili daleko od očiju javnosti tvrde pazar kako bi u novom sazivu vlasti imali daleko više učešća nego je to bilo protekle četiri godine. Pavić se, pravdajući se da čeka konačne rezultate, nije izjašnjavao želi li i dalje za DNS premijersku fotelju, ali poznajući politiku stranke koju vodi moguće je da od toga odustane. DNS je partija, koja narodski rečeno, niti smrdi, niti miriše. Posvjedočili su to najočitije njeni poslanici čiji se istupi u Narodnoj skupštini posljednje četiri godine mogu na prste prebrojati. Posebna su priča bili ministri za koje je najbolji opis da su nastojali što je moguće više ne miješati se u posao koji im je povjeren. Tako bi ta partija foteljaša, kako je u javnosti najčešće doživljavaju, u trgovini s Dodikom lako mogla svoju lojalnost naplatiti sa što je moguće više pozicija koje donose privilegije, ali ne i odgovornost. Što se Đokića tiče, on mjerka već dugo poziciju predsjednika Narodne skupštine RS-a, a sa osvojenih pet mandata vjerovatno će zahtijevati i više od dva ministarska mjesta koliko je njegova partija imala u prošlom mandatu. Dakle, za parlamentarnu većinu, SNSD će morati ići na daleko veće ustupke nego je to do sada činio. No čak i da zadovolji sve apetite koalicionih partnera, većina zasnovana na 42 poslanika do te mjere je krhka da je dovoljno da samo jedan njen član zbog viroze ne dođe na skupštinsko zasjedanje pa da opozicija blokira donošenje zakona.

Na drugoj strani iako zajedno SDS, NDP i PDP, dakle Savez za promjene, prema rezultatima CIK-a u Narodnu skupštinu ulaze s 36 poslanika i u ovoj koaliciji uvjereni su kako bitka za vlast nije izgubljena. Dok lider SDS-a izbjegava dati jasan odgovor računa li da bi u tome od pomoći bilo koaliranje s Domovinom u NDP-u, tu opciju Vukašin Vojinović javno nudi. No i sa Domovinom, nedostaje taj jedan famozni poslanik. I tu u Republici Srpskoj prestaje politika i matematika, a formiranje vlasti postaje predmet trgovine. Istina, javno to niko tako ne naziva. I SNSD i Savez za promjene pozivaju da im se pridruže istomišljenici iz suprotstavljenog političkog bloka. Ali poznajući ovdašnju scenu i mentalitet naših ljudi, onda važi i ona da “za ideale ginu budale”. Jer “pametni” se, smatraju naši političari, sami za sebe pobrinu. Pa obraz preko noći postane đon. O interesima onih koji su ih birali, ispostavi se ionako nikada nisu ni imali namjeru ozbiljno se brinuti. Ništa čudno jer ulazak u politiku najpoželjniji je posao u BiH od kojeg treba prije svega obezbijediti sebe i svoje i preko noći steći ono što se u normalnom poslu stiče cijeli život.

U tim kombinatorikama ko će s kim koalirati svakako će biti zanimljivo vidjeti kako će se postaviti Stranka demokratske akcije. Ona svoju podršku objema koalicijama uvjetuje s pet ministarstava u Vladi RS-a. Ali i traži, barem sada i barem javno i garancije da će buduća vlast ukinuti diskriminatorne odluke u obrazovanju i kontroli prebivališta, te početi donositi zakone u interesu svih građana, a ne samo srpskog naroda. U intervjuu za BHT Bakir Izetbegović je kazao da bi im bilo drago da SDS i PDP imaju većinu za formiranje vlasti, jer bi tako blok narodnjačkih stranaka mogao u BiH formirati vlast po vertikali. No ako to nije moguće, veli Izetbegović, SDA će poštivati volju građana i surađivati sa SNSD-om.

U to vjeruje i Milorad Dodik. Podrška Dragana Čovića tu je neupitna. Stoga su nade Mladena Ivanića da će Čović između Dodika i narodnjačkog bloka iz Republike Srpske izabrati ove druge, po svemu sudeći neutemeljene. Dogovori, partnerstva, potpisi malo kome u ovoj zemlji nešto znače. Pogotovo kada se mogu iznevjeriti uz obrazloženje da se i ovako i onako poštuje volja jednog naroda.

Izetbegović reče da je uvjeren da će uđe li SNSD u vlast na državnom nivou “pokušati utjecati da ta partija bude konstruktivnija”, odnosno da svojim postupcima ne blokira euroatlantski put Bosne i Hercegovine. Za nekoga ko je toliko dugo u politici, prosto je nevjerovatno da vjeruje da će i Dodik i SNSD odustati od svoje politike sistematske opstrukcije funkcionisanja države. Zato već sada možemo sa zebnjom konstatovati da su pred državom i njenim građanima još četiri godine koje će pojesti skakavci. U kojima će se voditi beskrajne rasprave o načinu provedbe presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić – Finci i energija gubiti traženjem svih mogućih i nemogućih ustupaka kako bi RS prihvatio mehanizam koordinacije kao jedan od bitnih preduvjeta za otvaranje pristupnih pregovora s Evropskom unijom… Nastavit će se voditi i jalove rasprave oko načina rješavanja vojne i državne imovine. I sve to će koštati milione i milione narodnih para.

Ali što se RS-a tiče njegovi građani su to svjesno izabrali. I oni koji su SNSD-u i Dodiku dali najveće povjerenje i oni koji na izbore nisu izašli. Samo što se bez obzira na to za koga su ili nisu glasali u Banjoj Luci ovih jutara kada se živa u termometru spušta blizu nultog podioka svi bude uz hladne radijatore. Svečano otvaranje sezone centralnog grijanja bio je tek jedan od predizbornih igrokaza. Kao i ruski gas koji samo što nije stigao, kao i ruski kredit kojim bi se pokrpale budžetske rupe. Umjesto toga Vlada je daleko od očiju javnosti razmatrala rebalans Fonda PIO. I donijela odluku o novoj emisiji obveznica kako bi osigurala budžetsku likvidnost. A da se narod o jadu ne bi zabavio serviran mu je još jedan “veliki infrastrukturni projekt”, još jedno Potemkinovo selo. Umjesto aerodroma u Trebinju, ovaj put to je autoput Banja Luka – Split. Za koji nema ni sigurnog investitora, ni projektne dokumentacije. I koji bi, rekoše, trebao biti gotov do 2030. godine. Stoga narodu, dok se brzom cestom prema moru ne provoza, ostaje da ga vozaju oni kojima vjeruje više nego svom džepu i očima.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari