Srpska politika u BiH nakon rata: Kome je potrebnije priznanje Genocida?

Piše: Meša Pargan

Dok su Bošnjaci zločin vezivali za grupu četnika u Zvorniku, Foči ili Prijedoru, skidajući stigmu sa srpskoga naroda, Beograd je proveo rehabilitaciju Draže Mihajlovića i njegove četničke ideologije, vraćajući je u temelje srpstva.

Kome je potrebnije priznanje Genocida i iskreno pokajanje Beograda i Banje Luke – Bošnjacima ili Srbima? Dvadeset i jednu godinu poslije, tokom kojih je svaka mogućnost izgradnje povjerenja i trajnog pomirenja ubijena agresivnim negiranjem Genocida, koje provode gotovo sve srbijanske institucije te institucije bh. entiteta RS, čini se da je postavljanje ovakvog pitanja izlišno, potpuno nepotrebno, možda i besmisleno. Čak može imati protuproduktivnu funkciju i umjesto pomirenja stvarati veći razdor među narodima.

Bošnjaci su pokušali personalizirati zločin koji je nad njima počinjen, odvajajući od srpskog naroda zločinačku politiku Radovana Karadžića, genocidno rukovođenje Vojskom RS-a Ratka Mladića, masovne grobnice Ljubiše Beare, krvoločne policijske horde Stojana Župljanina… Aktuelno pravo, a i islam kao religija personaliziraju zločin, tako da se i javni diskurs distancirao od generaliziranja zločina i tretiranja cijelog jednog naroda zločinačkim. Međutim, dok su Bošnjaci zločin vezivali za grupu četnika u Zvorniku, Foči ili Prijedoru, skidajući stigmu sa srpskoga naroda, Beograd je proveo rehabilitaciju Draže Mihajlovića i njegove četničke ideologije, vraćajući je u temelje srpstva. Dok su bosanski mediji, politika i intelektualci vodili računa da čast srpskoga naroda ne prljaju zločinima Radovana Karadžića, tom istom Radovanu Karadžiću je za života podignut spomenik imenovanjem studentskog doma na Palama po njemu.

Ploču sa imenom ratnog zločinca, u ime građana RS-a, otkrio je Milorad Dodik, prvi čovjek ovoga entiteta, slaveći zločinca, slaveći Genocid!!! Dok su Bošnjaci pokušavali skrivanje masovnih grobnica vezati isključivo za generala Bearu, nipošto ne poistovjećujući cijeli srpski narod sa njim – vlasti, građani, policija, vojska – svi su nastavili živjeti pod kolektivnim zavjetom šutnje, a stotine masovnih grobnica još uvijek se kriju. (Da se razumijemo, ne računajući ljude u politici, iako svakodnevno srećem mnogo ljudi, već godinama nisam sreo nijednu osobu iz srpskog naroda koja omalovažava ili negira zločine nad Bošnjacima. Međutim, nemaju svi hrabrosti, odgovornosti i slobode da ih nazovu Genocidom, pogotovo „obični“ ljudi, koji su suočeni s jasno određenim pravcima koje je zadao režim).

 Nastavak agresije

Srpska politika nakon rata nastavila je provoditi visokosofisticiranu agresiju na BiH, osmišljavanu i spram aktuelnog trenutka dizajniranu na najvišim kulturnim, vjerskim i političkim instancama u Beogradu. Iza potpisa koji je Slobodan Milošević stavio na Dejtonski sporazum i mogućnosti stvaranja specijalnih veza bh. entiteta RS sa Srbijom, krije se sistemska aktivnost Beograda i Banje Luke na odvajanju RS-a i njenog priključenja Srbiji. Na dječačkoj želji Aleksandra Vučića da sa oružjem u ruci iznad Sarajeva gospodari nemoćnim građanima BiH zasnovana je i danas cjelokupna njegova politika. Determinirana psihološkim profilom ovoga čovjeka, to je politika stalne opsade i isrcpljivanja Bosne do iznemoglosti. Hvatanja Bosne u paukovu mrežu iz koje se neće moći iščupati.

Mora se konstatirati da je uključenost beogradskih obavještajnih službi i državnog rukovodstva u svaki potez koji u ovom trenutku povlači Banja Luka mnogo veća nego 1995. Ta činjenica je donijela poražavajuće efekte života u dejtonskom miru tokom protekle dvije decenije, urušavajući svaku namjeru, pokušaj ili san o boljoj budućnosti. Ekonomski, zemlja je potpuno iscrpljena. Entitet RS je iscrpljujući BiH doveo sebe na rub ponora sa uništenim bankarskim sektorom, blokiranim investicijama, propalim poslovnim sistemima, budžetom koji je na izdisaju…

Pojednostavljeno, srpska politika se svodi na: negiranje i opstruiranje države BiH, negiranje Genocida, negiranje Bošnjaka, negiranje bosanskog jezika… Bilo koji proces koji vodi jačanju države BiH, funkconalnosti njenih institucija, te njenom pozicioniranju u svijetu, svim snagama osporava Banja Luka, pri tome nijedan korak ne praveći bez konsultacija sa Beogradom.

U toku rata pod srpskom opsadom bili su Sarajevo, Srebrenica, Goražde, Bihać – danas srpska politika čini sve da pod opsadu stavi cijelu BiH. Podsjetimo, to je politika koja u posljednjem desetljeću provodi reviziju historije, rehabilitaciju najvećih zločinaca i njihovih ideologija. Logično, ako želite provoditi određenu ideologiju, morate je opravdati kod sljedbenika. To je uradio srbijanski sud – sada je četnička ideologija oslobođena, kao duh iz boce.

Upravo na toj ideologiji bila je zasnovana Agresija na BiH, a potom i Genocid. Stoga je nerealno očekivati da bi se priznanje Genocida i pokajanje Beograda i Banje Luke moglo uskoro desiti, jer bi to srušilo cjelokupan koncept na kojem danas funkcioniraju Srbija i RS. Beograd je reahabilitirao Dražu Mihajlovića, brišući pred svojim sudovima sve zločine koji su vezivani za njegovo ime i za četnički pokret, tako jednostavno kao što dijete briše nacrtanog zeku u svojoj zadaćnici.

Ključni odnosi

U ovakvoj konstelaciji bošnjačko-srpskih odnosa, koji se sve češće markiraju kao ključni za stabilnost na Balkanu (iako već dugo ne idu ka ozdravljenju), dočekana je 21. godišnjica Genocida u Srebrenici. Karakteriziraju je nova udaljavanja i još otvorenija negiranja Genocida, te radikalizacija političkih prilika i medijske scene u Beogradu i Banjoj Luci. Gotovo da nema srpskog političara koji ne negira Genocid.

Posljednjih godina smo svjedoci vapaja Bošnjaka upućenih Beogradu da Srbi priznaju Genocid i iskreno se pokaju, kako bi se zajedno krenulo u proces pomirenja i izgradnje povjerenja. Zašto je taj proces Bošnjacima potreban? Zapravo, priznavanje Genocida mnogo je potrebnije samim Srbima, jer jednom mora doći do njihovog suočavanje sa stvarnošću, svojim resursima, svojom prošlošću. Da se krene ka unutarnjem ozdravljenju.

Bošnjacima srpsko priznavanje Genocida samo po sebi i nije potrebno. Genocid je počinjen, kosti žrtava su pronađene, a širom RS-a otkopavat će se grobnice još deceniju-dvije, ključni zločinci su osuđeni ili će to uskoro biti. Dakle, priznanje nije nephodno! Ono je važno kao dio procesa izgradnje i stabilizacije multietničke države BiH. Važno je kao zalog susjeda za zajedničku budućnost. Važno je za bošnjački oprost! Mora se znati da oprost ne može doći, sve dok ne dođe pokajanje!!! Bošnjaci su spremni na oprost, a taj povijesni moment neće trajati još dugo.

 

(Faktor.ba)

Komentari