Piše: Jusuf Trbić
Naslov koji ste upravo pročitali osvanuo je u novom broju Semberskih novina ( broj 951 od 6. maja 2014. godine), kao moja reakcija na tekst Mirka Babića iz prethodnog broja. Pomenuti Babić je dugogodišnji direktor bijeljinskog Muzeja Semberije, magistar i stručnjak za istoriju, kako voli sebe predstavljati, koji s visina svoje umišljene veličine često dijeli lekcije kome stigne. Istovremeno, on je čovjek koji je, uz Peru Simića, ispisao i najprljavije stranice velikosrpskog nacionalističkog štiva, bar u ovim krajevima, i ja sam ga više puta isticao kao primjer besramnog prekrajanja istorije, neznalačkog i primitivnog krivotvorenja činjenica, koje može poslužiti kao primjer u udžbenicima iz predmeta istorija beščašća.
U svom tekstu, u kojem govori o tome kako je manastir Tavna dobio ime, on bespoštedno pljuje profesora Ristu Matića, časnog i vrijednog čovjeka, samo zato što se ne slažu u mišljenju. I usput, bez ikakvog povoda, izvrijeđa i mene, pokazujući svu raskoš svog neznanja i huškačkog potencijala. Evo teksta mog odgovora, pa zaključite sami.
prof. Risto Matić
U svom komentaru, kako sam kaže, Mirko Babić se osvrće na „budalaštine“, na koje se, inače, „ozbiljan čovjek ne treba osvrtati“, a to se odnosi i na neke bošnjačke autore, pa progovara o meni i mojim knjigama. I kaže :“ Najgore su one knjige koje jednostrano i netrpeljivo govore o građanskom ratu 1991-95. godine sa pozicija islamizma i kvazibošnjačkog hegemonizma i unitarizma.“ Šta reći o ovakvoj formulaciji čovjeka koji sebe predstavlja kao istinskog istoričara i naučnika, u odnosu na sve ostale? Ovim besmislenim frazama odgovara samo njegova riječ iz prvog citata : budalaština. Ali, na takve stvari smo od Mirka Babića navikli. Interesantnija je, međutim, sljedeća njegova rečenica : „ Takvi autori zapažaju da u kvazidemokratiji ne postoji nikakav verbalni delikt, pa kreiraju nekakvu svoju novu istoriju, vjerujući da će uskoro to biti jedina istina i zvanična istoriografija.“ Ovakav polupismeni i neznalački iskaz nije problem, sam po sebi, problem je autor, koji, kako se čini, ovom rečenicom slika samog sebe. U monografiji grada Bijeljina iz 1994. godine, u dugom tekstu pod naslovom „Bijeljina kroz vijekove“, Mirko Babić je ispisao toliko budalaština, da je to nevjerovatno. Uz tvrdnje poput one da su Titovom Jugoslavijom vladali „nesrpski i antisrpski vlastodršci“ i tome slično, on kaže i ovo (citat je bez ispravki) : „ Do nedavno najbrojniji tragovi okupatorske arhitekture svakako su pripadali muhamedancima, muslimanima-turcima, tj. poturicama. Jedan dio srpskog naroda morao je tokom viševijekovne okupacije divljih azijatskih hordi da napusti svoju vjeru i skoro isključivo pod nasiljem da prihvati muhamedansko krivovjerje i nazovi religiju islam.“ (str.15 –podvukao J.T.)
Vjerujem da ovome ne treba nikakav komentar.
A taj isti Mirko Babić je nedavno pokazao svoju naučnu i moralnu veličinu postavljajući svoju staru izložbu ratnih fotografija u gradskom kinu, fotografija „žrtava islamskih ekstremista“, kako bi uveličao morbidnu proslavu nekakvog Dana odbrane Bijeljine. Na fotografijama su mrtvi bijeljinski Bošnjaci, a tu je čak i najčuvenija fotografija iz bosanskog rata, fotografija Rona Haviva, snimljena ispred kuće Redžepa Šabanovića, gdje piše : „ Ubrzo su pale i druge srpske žrtve, nevini civili.“ Previše, čak i od autora čuvenog feljtona o četničkim vojvodama i čovjeka koji je najprije objavio da je na mjestu Atik džamije nekad bila crkva, pa je, kao član stručne komisije, tu laž javno polizao, da bi je nakon toga opet ponovio, s vremena na vrijeme.
O Mirku Babiću samo toliko, on i ne zavređuje više pažnje. Jer, kako je sam, s pravom, napisao, na budalaštine se ne treba previše osvrtati.
mr. Mirko Babić
U pomenutom tekstu ( iz monografije Bijeljine) Mirka Babića, magistra i stručnjaka za istoriju, ima, naravno, mnogo više laži i gadosti, ja sam naveo samo jednu. Takav čovjek, eto, kroji dio kulturne politike u Bijeljini, i niko od Srba neće javno da mu kaže da je to što radi nečasno, da je to laž, da je to bestidno podmetanje koje sramoti i ovaj grad i čitav njegov narod. Ali, to nije ništa novo. Velikosrpska politika, koje se ogroman broj Srba striktno drži, počiva na lažima i na zaboravu. Kolosalne laži o srpskim žrtvama, koje slušamo svakoga dana, nadopunju se okretanjem glave od svakog zločina nad drugima, od zločinačke politike, od Tomašice i drugih masovnih jama, od ubijanja i progona civila, od pucanja u djecu, od spaljivanja živih ljudi. O tome niko neće ni da sluša ni da govori, i možete im iznositi koliko hoćete činjenica, gluhe uši neće da čuju. Ja godinama ponavljam istinu o zločinima u Bijeljini, gdje god mogu, ali na to niko ni prstom da mrdne. U Bijeljini nije bilo nikakvog rata, nikakvih sukoba, a pobijene su stotine ljudi, hiljade je prošlo kroz logore i prinudni rad, bilo je mnogo silovanja, ponižavanja, mučenja, otimanja, srušene su sve džamije, protjerano je 35 hiljada ljudi – i o tome niko neće javno da govori, osim ljudi kakvi su Duško Tomić, Lazar Manojlović ili Mićo Davidović. A kad neko i progovori, laže, poput srpskih boraca koji ubijanje civila slave kao nekakvo oslobođenje grada. Ili Mirka Babića.
Muzej Semberije
Zanimljivo je još nešto. Semberske novine su, uglavnom, korektno objavljivale izvještaje s naših konferencija, tribina ili promocija, a ovoga puta sam se prilično namučio dok sam ubijedio urednicu da objavi ovo moje reagovanje. Inače, ja u Bijeljini deset godina nisam imao posla, pa sam uspio nekako da se zaposlim u Semberskim novinama, čiji sam urednik nekad bio duže od decenije, a dobio sam radno mjesto u marketingu, jer njima ne treba moje pisanje, čak ni lektorisanje ili pomaganje u davanju naslova. Ali, pošto sam već tu, nisu mogli da odbiju moj zahtjev. Ipak, nakon završetka mog teksta piše : „Redakcija Semberskih novina se ograđuje od ličnih stavova Jusufa Trbića.“ Od čega se to ograđuje u mom tekstu, a nije se ogradila ni od jedne riječi u Babićevom pamfletu? Niti je iko ikada od bijeljinskih medija, javnih djelatnika ili političara pokušao da makar ublaži ili osudi sramno laganje o zločinima nad Bošnjacima, koje, kako se čini, nema kraja. I ne treba se, izgleda, ni nadati da će se to skoro desiti.
Zato mi moramo govoriti i pisati o svemu, da se ne zaboravi. Pamtite, zapisujte, pošaljite nam svoje priče, podatke, iskaze, dokumenta, fotografije, jer mi prošlost moramo dobro zapamtiti. Da nam se ne bi opet ponovila.
