Piše: Jusuf Trbić

    Kad se početkom aprila 1992. godine na bošnjačke glave sručio vulkan zla, ljudima uljuljkanim u mirne tokove Titovog doba ništa nije bilo jasno. I godinama zatim, preživjeli su se pitali kako se i zašto se to dogodilo, i kako je moguće da su se mirni susjedi i komšije odjednom, bez vidljivog razloga, pretvorili u smrtne neprijatelje. Odgovore, uglavnom, nisu pronašli do danas. A mogla im je u tome pomoći istorija, da su je samo poznavali i razumijevali kako treba. Ali, tradicionalna bošnjačka uspavanost zamaglila je i vid i um, pa su jadni Bošnjaci bili svaki put iznenađeni kad im se događalo zlo. A zlo se ponavljalo, i ponavlja se i danas. Koliko vidimo,   prave reakcije još nema.

Turska vladavina na tlu hrišćanske Evrope doživljavana je vazda kao najsurovija okupacija, prema kojoj su i užasi fašizma i staljinizma prava idila. U skladu s tim gradila se i slika muslimana, kao nepoželjnih ljudi, a taj animozitet, čini se,  nema kraja. U doba slabljenja i povlačenja osmanske vlasti progon muslimana i uništavanje njihove kulturne baštine bili su uobičajene metode, pa su tako zatrti svi, pa i najmanji tragovi postojanja muslimana u krajevima koje je Turska napuštala. Između 1683. i 1689. godine dogodio se prvi od deset genocida nad muslimanima, kako ih je “poredao” Mustafa Spahić : u Mađarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji i Boki Kotorskoj. Drugi genocid, čuvenu “istragu poturica” na području “stare Crne Gore”, uoči Badnje večeri 1711. godine, opjevao je Njegoš, a treći genocid se dogodio u Srbiji između 1804. i 1820. godine, nakon Prvog srpskog ustanka. Tada poznati istoričar i diplomata Stojan Novaković nazvao je to “ generalno trijebljenje Turaka-Muslimana iz naroda”. U periodu između 1830. i 1867. godine, kao posljedica Hati-šerifa iz 1830-te, kojim je Srbija dobila status vazalne autonomne kneževine, muslimani su protjerani iz Užica, Šapca, Sokola i Beograda, a svi tragovi njihovog postojanja su uništeni. Peti genocid dogodio se između 1876. i 1878. godine, kad se očekivalo priznanje potopune nezavisnosti Srbije i Crne Gore, što je potvrđeno Berlinskim kongresom 1878. godine. Srbija je tada dobila niški, pirotski, toplički i vranjski okrug, a Crna Gora dio Hercegovine. U svim tim krajevima muslimani su vrlo brzo potpuno istrijebljeni. Uprkos tome što se Srbija obaveza da će poštovati odluke Berlinskog kongresa, kojima se garantuje poštovanje svih prava muslimana, za svega 16 godina nestalo je nekoliko stotina džamija, oteta je sva imovina muslimana, a oni protjerani. Šesti genocid dogodio se s dolaskom Austro-Ugarske, kad su muslimani masovno napuštali domovinu i odlazili u Tursku, na Kosovo, u Sandžak i Makedoniju. Tada je njihov procenat u ukupnom stanovništvu sa 39 pao na 32 posto. Sedmi genocid dogodio se u Plavu i Gusinju nakon Prvog i Drugog balkanskog rata, a osmi nakon 1918. godine i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, posebno u Sandžaku i istočnoj Hercegovini. Deveti u Drugom svjetskom ratu, kad je pobijeno 103 hiljade muslimana ili 8,1 posto od ukupnog broja, a deseti, kao što znamo, u ratu protiv BiH od 1992. do 1995. godine.

O svemu tome malo se znalo i govorilo, a pogotovo o stradanju Bošnjaka nakon stvaranja Kraljevine. Bijeljina je u tome primjer koji može biti poučan i danas.

Naime, slom Austro-Ugarske donio je mogućnost realizacije starih planova o stvaranju južnoslovenske države, o kojoj su govorili napredni ljudi od Ljubljane do Skopja. Ali, velikosrpski nacionalisti su to vidjeli kao ostvarenje sna o državi u kojoj će živjeti svi Srbi. Od dvije varijante – velika država koja će obuhvatiti i ostale nacije, ili samo proširena Srbija – izabrali su, naravno, onu prvu, jer su imali mogućnost da, kao nova pobjednička vojna sila, takvu državu i naprave, i da na njeno čelo postave srpsku kraljevsku dinastiju. Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba za BiH prihvatilo je dobrovoljno uključenje u novu Kraljevinu, ali je srpski živalj to shvatio kao priključenje Srbiji. Narodna vijeća, formirana po gradovima, to su priključenje obnarodovala, a ostali se nisu bunili, jer su očekivali da će nova država donijeti red i jednakost. Ali, ti novi organi vlasti, predviđeni kao privremena tijela, koja nemaju praktične ovlasti, i prije 1. decembra su uzeli svu vlast od dotadašnjih kotarskih i mjesnih organa uprave i počeli da zavode svoju vlast. Pod njihovom kontrolom su bile i manje ili veće oružane grupe, formirane ranije, sa zadatkom da održavaju mir, pa je krenula pljačka, otimanje, hapšenje i zastrašivanje muslimanskog življa.

Kako piše dr Omer Hamzić (“Semberija kroz vijekove”, BZK “Preporod” Bijeljina 2012.),  kotar Bijeljina je krajem 1918. i početkom 1919. godine bio pozornica burnih događaja, koji su razbuktali međunacionalne sukobe i doveli do stvaranje međusobno suprotstavljenih političkih stranaka i duboke podjele u društvu, koja traje sve do današnjih dana. U Bijeljini je Narodno vijeće, sa zadatkom pripreme za proces stvaranja nove države, formirano krajem oktobra 1918. godine. O njegovom karakteru govori činjenica da su od 20 članova, samo dvojica bili muslimani, mada je muslimansko stanovništvo bilo većinsko u gradu. Zatim su formirani i mjesni odbori, kao i takozvana “narodna garda”, koja treba da štiti red i sigurnost građana. U te jedinice nisu primali muslimane, jer “nisu pouzdani”. Početkom novembra Kotarski odbor Narodnog vijeća SHS za Bijeljinu uzeo je svu vlast u svoje ruke, a posljednjeg dana novembra održao je svečanu sjednicu i poslao “telegram zahvalnosti” Narodnoj vladi u Sarajevu. U potpisu je, kao gradonačelnik, bio Vaso Marinković, koji je, inače, bio zamjenik gradonačelnika (“podnačelnik”). U Opštinskom vijeću, legalno izabranom na izborima 1910. godine, bili su : gradonačelnik Ibrahimaga Hadžisalihović, podnačelnik Vaso Marinković i članovi : Mujaga Vodenčarević, Salihaga Čolić, Jusufaga Abdulahagić, Ibrahim Mulalić, Omeraga Imamović, Avdo Selimović, Muharembeg Salihbegović, Osmanaga Turkeša, Vaso Ivković, Đoko Milošević, Vojo Panić, Tomo Čolaković, Franjo Vanek, Josef Bardoš i Sadik Baruch.

Uskoro je počeo teror nad muslimanima. Najprije su svi razoružani, oduzeto je čak i lovačko oružje, kao i trofejne vojničke puške, i sve je podijeljeno Srbima. Počeli su upadi u kuće, pljačka i maltretiranje, mnogi su pretučeni, a najugledniji muslimani su zatvarani kao taoci, koji će odgovarati ako se kod nekog njihovog sunarodnika nađe oružje. Poznati ljudi su vodani su kroz čaršiju vezanih ruku. ( Sličnost s događajima iz posljednjeg rata prosto se ne može izbjeći). Pritužbe su počele stizati Vladi u Sarajevo, a jednu od njih poslao je načelnik Tuzlanskog okruga. Pod posebnim pritiskom su bili bogatiji ljudi, zemljoposjednici, a zaštitu nije htio niko  da im pruži. Nakon mnoštva žalbi, Zemaljska vlada u Sarajevu je početkom februara 1919. godine poslala opširan izvještaj ministru unutrašnjih dela Svetozaru Pribićeviću i obavijestila ga o problemima u Bijeljini. Stanje se, nakon toga, malo smirilo, ali duboke podjele su ostale. To se potvrdilo i na izborima za Ustavotvornu skupštinu, održanim 28. novembra 1920. godine.

Na tim izborima je Bijeljina bila treća u Tuzlanskom okrugu po broju poslaničkih kandidata. Kako navodi Omer Hamzić, od 4.364 upisana glasača u Bijeljini i okolnim selima, izašlo je 3.259 (74,6 posto), a najviše glasova je, neočekivano, dobio Savez težaka, srpska seljačka stranka. Na drugom mjestu je bila Jugoslovenska muslimanska organizacija (JMO) sa 25,8 posto, dok su na trećem i četvrtom mjestu bile favorizovane Radikalna stranka  sa 22,23 posto i Demokratska stranka sa 18,69 posto glasova. Muslimani su se u velikom broju odzavali na izbore. Njih je u ukupnom stanovništvu bilo 22,4 posto, što znači da je JMO osvojila procentualno više glasova u odnosu na broj muslimana. Iz toga bi i današnji Bošnjaci imali šta da nauče.

Tim izborima je čitav politički život podijeljen po nacionalnom principu, i to se više nije moglo zaustaviti. Kao što znamo, tako je ostalo do danas, što znači da se međunacionalna podjela samo vratila u politički život, da bi se nastavilo ono što je davno započelo.

Komentari