Piše: Jusuf Trbić

        Sve bude i prođe. U balkanskom ponoru vremena izgubile su se i nestale sjajne i mračne godine, veliki i mali ljudi, sudbonosni događaji i obični, tihi dani koji teku kao rijeka i odlaze ko zna gdje. Pošto u Bijeljini Bošnjaci uglavnom nisu ništa zapisivali, pala je gusta magla na čitavu njihovu prošlost. Uz to,  oni koji su vazda sanjali propast Bosne i njenog naroda  ubili su čak i sjećanja na ono što je bilo vrijedno, što je Bošnjacima nešto značilo. Gurnuti su u zaborav svi značajni ljudi, a u Bijeljini su decenijama trajali organizovani napori da se uništi sve što podsjeća na jedan narod. 1079005506Tako su sistematski srušene sve stare zgrade, čitava Stara čaršija i kompleks starih kuća u centru grada, a Atik džamija je, za razliku od Janjica džamije, jedva izbjegla sudbinu koju je srela kasnije, u martu 1993. godine. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka gledali smo sve to, ali niko se nije usuđivao nazvati stvari pravim imenom. A kad je najzad došao trenutak da se velikosrpske aspiracije i mržnja prema Bošnjacima ne moraju kriti, odjednom se pokazalo da ogroman broj ljudi sve to podržava, da za njih progoni i ubijanja komšija i prijatelja ništa ne znače, da je zločin priželjkivan i pozdravljen, i da su oni sve to mislili i ranije, samo nije bilo vrijeme da to i pokažu. Tipičan primjer je sakrivanje istine o Muslimanskim rezolucijama. Kako je moguće da je namjerno “sklonjen” takav jedan veličanstveni akt hrabrosti i požrtvovanja, da bi se zaštitili Srbi u doba koje je za njih bilo najteže? Bijeljinsku rezoluciju (kao i ostale), potpisali su najugledniji muslimani, među njima i svi imami, svi ostali su to podržali, rizikujući sopstvene živote. I, umjesto da to uđe u sve čitanke i knjige istorije, autori i potpisnici su poslije rata proganjani i zatvarani, a jednog od potpisnika banjalučke rezolucije četnici su, još u toku rata, živog zapalili. Teško se oteti utisku da je sistematski uklanjano sve dobro što je bilo vezano za Bošnjake, a to možemo vidjeti i danas : Srbi koji su pomagali Bošnjacima ni danas se ne usuđuju da govore o tome, a istina o ljudima poput Srđana Aleksića vrlo sporo i teško se probija na svjetlo dana. Da bi se dokazala izmišljena mržnja na kojoj Bosna, navodno,  počiva, trebalo je ukloniti sve što je zajedničku prošlost činilo harmoničnom. Zato ni danas, u entitetu stvorenom zločinom, nigdje nećete naći ni jednu riječ o tolerantnom odnosu Turske carevina prema hrišćanima, nećete naći ni najmanji pozitivni primjer odnosa Bošnjaka i Srba, ni u to doba, ni kasnije, do današnjih vremena,  niti jedan jedini svijetli lik nekog Bošnjaka, ma kakav da je on čovjek, umjetnik, naučnik, radnik, poljoprivrednik. Nema ničega dobrog kod pripadnika nepoželjnog naroda, i to treba da se zna.

Sad otkrivamo da ni to nije od juče. Čitava bošnjačka i muslimanska kulturna istorija bila je decenijama gurana u zaborav, pa mi nismo ništa znali o najvećim piscima, pjesnicima, istoričarima, naučnicima, državnicima,  ratnicima, zaslužnim ljudima Bosne i muslimanskog svijeta. Čak ni besmrtni Rumi nije imao mjesta u čitankama, o bosanskim ljudima da se i ne govori. Veliki Ali-paša Fidahić, komandant vojske Husein-kapetana Gradaščevića,   živio je u Bijeljini, bio njen muteselim, imao kuću u samom centru ( srušena je u ovom posljednjem ratu protiv BiH), a da o tome skoro niko u Bijeljini nije ništa znao. Kako smo onda mogli znati bilo šta o drugim važnim ljudima iz bijeljinske istorije?

…………………..

 preminuo-adil-hajric-dugogodisnji-novinar-oslobodjenja

      Jednom je čuveni novinar Adil Hajrić, Bijeljinac, posjetio ostarjelog Zuku Džumhura u Herceg Novom, koji je bio teška hasta. Jedva je govorio, ali se prisjetio kako je Bijeljina imala “plah begovat”. Pa počeo najbrajati : Pašići,Zulfikarpašići, Preljubovići, Muratbegovići, Salihbegovići…Dodajmo i Rifatbegoviće, Nurbegoviće, Isabegoviće, Alibegoviće, Ajanoviće, Ibrahimbegoviće, Osmanbegoviće, Ibrahimpašiće, Fidahiće, Zaimoviće, Ferhatbegoviće … “Bosna ima najčistije i najplemenite plemstvo”, govorio je nekada Miroslav Krleža. Pa su onda oni, koji nikakvog plemstva nemaju, zasukali rukave da i ovo bosansko unište. Svaki civilizovani narod ponosi se svojom prošlošću. Pogledajmo samo kako Englezi poštuju svoju aristokratiju i čuvaju svoju istoriju. A Bijeljina je sve svoje prošle vijekove i godine pustila niz vodu, ne shvatajući da oni koji uzgube prošlost, neće imati ni budućnosti.

…………………..

 

Jedan od najvećih Bošnjaka u istoriji Bijeljine bio je Muratbeg Pašić. Gradonačelnik u nesretno doba Drugog svjetskog rata, bogat, inteligentan, ugledan, bio je pojam časnog čovjeka. U njegovo vrijeme, a i mnogo kasnije, kad bi  neko želio da se prikaže važnijim nego što jeste, govorilo se :” Šta se pravi, ko da je Muratbeg Pašić.”

126 Kod Muradbega Pasica na Bajram 1938, Ibro Horic, IbrahimMuratbeg je bio potomak čuvene begovske loze, visok, krupan i lijep čovjek, za kojim se okretala čaršija. Pričale su se legende o njegovom životu, o prelijepoj kući čiji ostaci danas propadaju, o njegovom kočijama i bijelim i crnim vrancima, o njegovoj neiscrpnoj volji da pomaže ljudima. Već u poznim godinama oženio je Velida- hanumu, rođenu Muhamedagić, s kojom je dobio i sina, malo prije svoje smrti. Na žalost, i dijete je rano umrlo.

U ratu je, kako pričaju oni koji se još sjećaju, često znao sopstvenu glavu založiti da bi nekome pomogao. Mnogi su gledali kad su Nijemci doveli pred zgradu Opštine najuglednije Srbe iz grada, i naredili im da konopcima vežu spomenik kralju Petru i da ga sruše. Muratbeg je to zaustavio,  pozvao komandu mjesta i energično tražio da se takve stvari ne čine, jer tu žive odvajkada u slozi Srbi i muslimani, i tako treba i da ostane. Bio je toliko ugledan, da nisu mogli da ga odbiju.

Na isti način je spasio mnoge živote u to teško vrijeme. Jednom je ustaški zapovjednik Nikola Krezić potegao pištolj na njega, jer nije dao da se u logor116 Nazif saciragic, Muhamedbeg Preljubovic i Muratbeg Pasic odvedu neki gradski Srbi, ali nije smio da puca. Muratbeg je spasio je i mnogo Jevreja, ali sebe nije mogao spasiti. Partizani su ga uhapsili 1943. godine, odveli ga u Zagone i tu ubili, nakon zvjerskog mučenja. Nikakvi dokazi nisu predočeni, nikakva krivica. Neki su, godinama kasnije, pokazivali fotografiju na kojoj je Muratbeg u društvu Draže Mihajlovića, njegovih saradnika i nekih viđenijih ljudi iz Bijeljine, i to baš oni koji danas slave tog istog Dražu Muhajlovića i njegovo ime daju ulicama i trgovima.To je, eto, bio Muratbegov grijeh. A šta je mogao učiniti tada? Da odbije da se slika, da potegne pištolj na Dražu, usred Bijeljine koju drže Nijemci?  Muslimani su tada bili ljudi za odstrel, žive mete između dva rova, osuđeni na nestajanje. Muratbeg je bio iznad svih, u njega se gledalo kao u spas. Možda je to, zapravo, bio njegov grijeh.

75 Svadba, Muratbeg PAsic, ASimbeg Fidahic, Dzemalbeg ISabegKad su se partizani povukli iz Bijeljine, tadašnji načelnik opštine Elezaga Dervišević prenio je Muratbegove posmrtne ostatke i sahranio ih u avliji Atik džamije. Dženazi je prisustvovao cijeli grad. Kažu da toliko ljudi na jednoj dženazi nije bilo nikada, ni prije, ni poslije toga. A čim je narod krenuo kućama sručila se nezapamćena oluja. To Bog opominje ljude, govorilo se tada.

A kad su iskopani temelji Atik džamije, nađen je i mezar Muratbegov. Skoro sve kosti su mu bile polomljene, pa čak i obje butne kosti. Od mučenja. Šta li je  toliko skrivio taj veliki čovjek, izdanak najplemenitije loze pod nebom bosanskim, kad su mirne živote proživjeli, i još žive, toliki zločinci, ubice, etnički čistači, razbojnici svih fela, koji našim životima upravljaju i danas? Možda isto ono što zbog čega su krivi toliki veliki ljudi iz bošnjačke istorije, pa o njima nismo ništa smjeli znati, sve do današnjih dana, kad pokušavamo nekako sastaviti razbijeni krčag prošlosti, koja nam neprekidno izmiče iz ruku…

Komentari