Piše: Boris Dežulović

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.Elem, požalio se Mujo doktoru da već mjesecima ne može da spava. Sve je pokušao, nema što nije – i pilule za spavanje, i čajeve, i trave, bio je i kod hodže i kod Vidovite Džemile, probao je i s knjigom, i s ozbiljnom muzikom i s Federalnom televizijom – i sve džabe, nikako da zaspe.

“Jesi li pokušao s brojanjem ovaca?”, pitao ga onda doktor. “Čuj, brojanje ovaca?”, začudio se Mujo. “Aha. Klasična metoda, zatvoriš oči i zamisliš da brojiš ovce”, objasnio mu doktor. “Brojiš ih do sto, pa onda sve ispočetka. I tako dok ne zaspeš.”

Nije prošla ni hefta, kad eto Muje kod doktora da se pohvali. “Đe to prije nisam znao!”, priča on. “Sad brojim ovce do tri i spavam ko beba!” „Već do tri?!”, šokirao se doktor. “Pa ti, Mujo, sam sebe hipnotizuješ!” “Dobro, nije svaki put do tri”, skromno će Mujo, “koji put i do četiri, pola četiri, kako kad.”

Jednako je, sad je već izvjesno, bilo i one zime prije tri godine, kad su se članovi Vijeća ministara Bosne i Hercegovine požalili Delegaciji Europske unije da mjesecima ne mogu mirno da spavaju. “Jeste li pokušali s brojanjem ovaca?”, pitali ih onda iz Europske unije. “Čuj, brojanje ovaca?”, začudili se ministri.
Tako je, da skratim vic, početkom 2013. godine Vijeće ministara donijelo odluku o provođenju popisa stanovništva Bosne i Hercegovine. “Klasična metoda”, objasnili im u Delegaciji EU. “Izbrojite sve ljude u državi, pa onda sve ispočetka. I tako svakih deset godina.”

I šta da vam pričam, nisu prošle ni tri godine, kad eto cijelog Vijeća ministara kod ovih iz Europske unije da se pohvale. “Đe to prije nismo znali!”, pričaju oni. “Sad brojimo ovce do 2016, i spavamo ko bebe!” “Samo dvije hiljade i šesnaest?!”, šokirali se u Delegaciji EU. “Pa prema popisu iz 1991. u Bosni i Hercegovini ih je bilo više od četiri miliona!”

Trebalo je vremena da ministri objasne kako nisu brojali do dvije hiljade šesnaest, nego do dvije hiljade šesnaeste godine. Nakon bezbrojnih miniranja, zavrzlama i odgađanja, službeni rezultati popisa stanovništva provedenog oktobra 2013. trebali su biti objavljeni za mjesec i po dana, do kraja juna, a sad je, eto, ispalo da će se objava rezultata odgoditi za još tri mjeseca, i da se to neće dogoditi prije oktobra. Točno, dakle, tri godine nakon što je popis stanovništva završen.

Tri godine! Tri godine, to je hiljadu i sto dana, znači više od dvadeset pet hiljada sati, znači skoro sto milijuna sekundi. Sto milijuna sekundi! To je trideset sekundi po građaninu, što je više nego dovoljno da mu popisivač upiše ime, prezime, spol, vjeru, naciju i sve osnovne podatke, i još popije kafu. Što znači da bi, teoretski, cjelokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine dosad, u tri godine, sam samcat popisao i Mujo. Kažem teoretski, jer bi Mujo, razumije se, zaspao već do tri.
“Samo tri?!”, šokirali bi se u Europskoj uniji. “Pa ja”, odgovorio bi on. “Bošnjak, Srbin i Hrvat. Ko ima još?”

Cijeli je problem, naime, što se u Bosni i Hercegovini – nisu u Uniji najbolje shvatili taj dio – ne popisuju ljudi, već narodi i vjeroispovijesti, odnosno glasači. Ne treba Bosni i Hercegovini popis stanovništva da bi znali koliko ih ima, već da bi se znale nacionalne, dakle stranačke kvote. Ljudi nisu problem, lako je njih izbrojati. Jedan, dva, tri, pola četiri, četiri, kako kad. Do tri milijuna i sedamsto hiljada – koliko prema preliminarnim rezultatima u Bosni i Hercegovini ima tih, kako se zovu, ljudi – to se izbroji za mjesec i pol dana. Popisuju se, međutim, narodi i konfesije, a to je malo kompliciranije.
Evo, na primjer, Kina.

Gotovo milijardu i četiri stotine milijuna ljudi živi u Narodnoj Republici Kini, tri stotine i šezdeset puta više nego u Bosni i Hercegovini, što znači da bi bosanskim popisivačima ovim tempom trebalo više od hiljadu godina da popišu sve Kineze. Pa ipak, kad je ono prije šest godina organiziran popis stanovništva, kineskim je vlastima za objavu konačnih službenih rezultata trebalo samo pet i pol mjeseci. Što čisto matematički znači da bi Kinezi iz Buća Potoka, da im je Centralni popisni biro povjerio brojanje ljudi u Bosni i Hercegovini, popis obavili za jedno jutro, već do jedan. Kažem matematički, jer dalje od jedan oni ne umiju da broje.

Jer šta? Milijardu i četiri stotine milijuna ljudi, a jedan narod: pripadnika naroda Han u Kini je devedeset dva posto. Milijardu i četiri stotine milijuna ljudi, a vjera jedna, ili čak nijedna: devedeset posto Kineza su ateisti ili taoisti. Konačno, milijardu i četiri stotine milijuna ljudi, a jedna stranka: Komunistička partija Kine. Sunce ti jebem, da je u Bosni i Hercegovini tako jednostavno – jedan narod, jedna vjera, jedna stranka – bio bi popis stanovništva gotov za onih Mujinih trideset sekundi.

U Bosni i Hercegovini, međutim, tri naroda, tri vjere i tri hiljade stranaka: ima SDP-ovaca, SDA-ovaca, SBB-ovaca, HDZ-ovaca, HSP-ovaca, SNSD-ovaca, DF-ovaca, SDS-ovaca, ima tih ovaca da ih popisuješ tri godine. Lako je samo sjesti i izbrojiti: Agencija za statistiku još je u februaru objavila kako u Bosni i Hercegovini ima točno 1.025.000 ovaca. Koja je, međutim, koja, koliko je ovih, koliko onih, koliko naših, a koliko njihovih? Dok je Mujo popisao SBiH-ovce, već ih je sedamsto prešlo kod Bakira među SDA-ovce.

Zato, shvatili ste, Vijeće ministara mirno spava otkad broji ovce.
Elem, došao na kraju i oktobar, kad eto Vijeća ministara kod Delegacije Europske unije da se pohvali. “Sad brojimo ovce do tri i pol miliona i spavamo ko bebe!” “Do tri i pol?!”, šokirali se u Delegaciji EU. “Dobro, nije svaki put do tri i pol”, skromno će ministri, “koji put i do četiri, pola pet, kako kad.”

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari