Piše: Jususf Trbić

Poplave koje su opustošile pola Bosne i dobar dio Srbije i Hrvatske i dalje su glavna tema. Voda se uglavnom povukla, ostali su tuga i jad, ostala je praznina. Praznina u kućama, u štalama, na njivama, u ljudskim dušama. Sad stručne ekipe idu da popišu tu prazninu, da uliju makar tračak nade  unesrećenima da će im država pomoći da ponovo stanu na noge. Ali, kakva nam je država, to svi znamo. Slušam vijest da će svi penzioneri dati po malo od svoje crkavice, da se pomogne poplavljenima. I niko se ne buni zbog toga, red je pomoći drugima. Ali, uporni zahtjevi opozicije da se znatnije umanje plate i prinadležnosti onih na vlasti, i da se te pare usmjere u fond solidarnosti, nailaze na gluhe uši. Naše guzonje ni mukajet. Njima je džep draži od obraza. I ponovo nas zasipaju demagogijom, praznim pričama i svojim opasnim glupostima. Neki su izračunali i objavili da naši političari, s obzirom na to koliko rade, za dan zarade platu parlamentarca iz bilo koje evropske zemlje, ali njih ni to nije pokolebalo. I svako nastavlja po svom.

Dodik je ponovo zaustavio Bosnu. Njegovi poslanici u Skupštini BiH najprije su podržali izmjene Krivičnog zakona, ali, kad je rečeno da će neizglasavanje tog zakona ( kao i zakona o pranju novca) staviti BiH na finansijsku crnu listu, zajedno sa Sjevernom Korejom i Iranom, Baja iz Laktaša je naredio da ta podrška prestane u roku odmah. Jeste da će ceh platiti i država i građani, pogotovo oni iz RS-a, i to sad, kad nam je finansijska pomoć neophodna, ali Baja, jednostavno, nije mogao propustiti priliku da naškodi omrznutoj Bosni. I još se time hvali. Kao, spriječio je još jedan pokušaj jačanja države, čiju polovinu on doživljava kao inostranstvo. Za njega je Krivični zakon važan i zato što će mu se, nadam se, po tom zakonu suditi, a on bi, u svakom slučaju, da to rade njegovi sudovi i njegove sudije, nikako “ sudije muslimani”, kako je jednom prilikom izjavio.

Ovu novu diverziju OHR gleda ravnodušno, bošnjački i hrvatski političari se utrkuju ko će na koga svaliti više krivice, predizborna groznica sve više ih okupira, ko će još voditi računa i o desetinama hiljada ljudi kojima su voda i klizišta odnijeli sve, i koji čekaju bilo kakvu pomoć iz svijeta.

Situacija jeste teška, ali nije ni izbliza sve tako crno koliko nam se tek piše.

Dodikovci su, ipak,  pretrpjeli ozbiljan udarac, kakvom se nisu nadali. Zajednička nesreća je ujedinila ljude, Bošnjaci iz svih dijelova Federacije BiH priskočili su u pomoć Srbima u RS-u, pružio je ruku komšija komšiji, kad je bilo najteže, i teško je sad ustvrditi kako ti isti Bošnjaci mrze Srbe i stalno im rade o glavi, kako to Dodik uporno nameće. Bijeljinska Islamska zajednica među prvima je dostavila pomoć poplavljenima u semberskim (srpskim) selima, i to je, valjda, konačno otvorilo oči tim ljudima. Ali, ne posustaju čuvari tekovina velikosrpskog fašizma. Na Vracama u Sarajevu, pored ceste, da svi vide,   boračka organizacija Istočnog Novog Sarajeva postavila je spomen ploču u znak sjećanja na dan kad je Ratko Mladić izvršio smotru srpskih boraca. I to usred poplava. Kao da nisu imali prečeg posla. Patrijarh Irinej je otvoreno podržao Dodikovu velikosrpsku politiku, Vlada RS-a je krenula sa sopstvenim zakonom  o boravištu, što je jasno kršenje Ustava, kako bi dovršila posao etničkog čišćenja Bošnjaka, a sud u Srebrenici nije nimao kud, pa je donio presudu kojom djeci u Konjević Polju škola mora obezbijediti nacionalnu grupu predmeta. Eto još jedne lijepe prilike da vlast uloži žalbu, i sve to pretvori u farsu i ruganje zakonu, pravdi, pameti i cijelom svijetu, i da dodatno zavadi i razdvoji ljude.  Kao i do sad. Za njih ne postoje ni Bošnjaci, ni Bosna, ni bosanski jezik, ni moral, ni zakoni. I to jasno kažu.

A bošnjački političari i dalje šute i gledaju u sopstvene novčanike. Oni brane nas, Bošnjake iz RS-a, sjedeći u udobnim foteljama u Sarajevu i sklapajući sporazume sa onima koji čine sve da nas nema. Nikome od njih nije palo na pamet, kad već podržava povratak, da dođe malo da živi s nama, da vidi kako nam je, jer Bosna se već odavno ne brani više u Sarajevu. Mogli bi bar doći da vide : u RS-u žive samo oni Bošnjaci koji nisu imali drugog izbora. To su, uglavnom, ljudi koji primaju pomoć od srodnika iz inostranstva, ljudi u godinama, najnižeg obrazovnog nivoa i skromnog ekonomskog stanja, ljudi koji dotrajavaju i umiru , i uskoro će se ovdje jedva vidjeti tragovi Bosne i Bošnjaka. I od tih ljudi bošnjački lideri traže da izdrže, da čuvaju državu, da se bore, jer je to viši interes. A sami – ne mrdaju prstom. Odavde mladi odlaze, a vlast čini sve da dovrši Karadžićev i Mladićev projekat. Kao što vidimo, međunarodna zajednica se ne buni mnogo zbog toga. I šta nama ostaje? Samo da jasno i glasno kažemo našim liderima svih vrsta i boja : ili počnite nešto ozbiljno da radite, ili se sklonite.

I nemojte nas više braniti. Biće nam lakše.