Piše: Samir Karić (kolumna iz Oslobođenja)

Djed Hilmo je legao na spužvu, spustio glavu na jastuk i pokrio se dekom. Plač beba je odjekivao školskom učionicom u okolini Tuzle. Na TV ekranu su se smjenjivali snimci poplavljenih i uništenih krajeva u Bosni i Hercegovini. Ljudi su očajni, ostali su bez domova. Neki su postali izbjeglice i po drugi put od 1992. godine.

– Vidi, vojnici, kamioni, helikopteri, žene s djecom… Isto k'o u ratu. Samo što se ne puca, govori Hilmo, dok mu medicinska sestra mjeri pritisak.

– Nemoj se sekirati, djede, proći će ovo za koji dan. Pritisak je malo povišen, ali biće sve u redu, tješi ga medicinska sestra.

Hilmo je, zajedno sa suprugom i još 20-ak komšija, morao napustiti kuću kojoj prijeti klizište. Nada se da će se uskoro moći vratiti u svoj dom.

– Esselamu alejkum i dobar dan, ljudi, reče nepoznati muškarac koji je ušao u učionicu.

– Alejkumu selam, sine. Dobar dan i tebi, odgovori Hilmo.

– Mi smo došli iz Sarajeva, donijeli smo vam neku skromnu pomoć. Vidjeli smo na televiziji u kakvom vam je stanju selo, kazao je muškarac, te dodao da se zove Mirza i da je inženjer elektrotehnike. Pomoć je dovezao da trojicom prijatelja.

– I prvi dan smo krenuli, ali nismo mogli kroz Olovo proći. Pomoć smo ostavili u Olovu. Nećete nam zamjeriti, reče Mirza.

– Ma kakvi, isto kao da ste i nama dali, odgovara Hilmo. I Plače. Mirza ga grli i govori mu da ne brine, da će doći bolji dani.

– Kad vas vidim, pa kad sam jučer vidio da su paketi pomoći stigli iz Austrije, nešto mi se nakupilo, nešto me steglo, pa htio sam da puknem, sine. Sve me podsjetilo na rat. Pola dana sam plakao, govorio je Hilmo.

– Važno je djede da si živ i zdrav. Za ostalo ćemo se boriti, govori Mirza.

Hilmo klima glavom i gleda u TV. Voditelj na vijestima čita da je uhapšen neki trgovac zbog povećanja cijena namirnica za vrijeme elementarne nepogode i da se pljačkaju kuće i stanovi. Čita voditelj i da dječica razbijaju svoje kasice i ušteđeni novac šalju ugroženima, da se organizuju brojne akcije širom Bosne i Hercegovine. Zlatna dijaspora je, po običaju, na nogama.

– Vidiš, sine, skont'o sam da velike nesreće i ratovi spajaju i ujedinjuju ljude. Tada iz insana izlazi ono najbolje, ali i ono najgore. Tada najbolje vidiš koliko ljudi zaista mogu biti dobri, a i koliko mogu biti loši, govori Hilmo.

Mirza kazuje da se potpuno slaže da ovim o čemu Hilmo govori i dodaje da je ovih dana, baš kao i u ratu, i tužan i ponosan.

– Tužan sam zbog uništavanja kuća, zbog poplava, zbog čitave nesreće. A ponosan sam što se običan narod, ali i privrednici, sportisti, novinari… brzo organizuju i pomažu ugroženima. Nekako, srce mi je k'o planina, govori inženjer.

I Hilmo govori da mu je srce k'o planina i da pola dana plače od radosti, a pola od tuge. Dodaje i da je ogorčen na političare. Na njih ne želi trošiti suze.

– Vidiš ti te bagre. Pobjegli k'o zečevi, prepali se poplava. K'o miševi, sakrili se sad u rupe. Jedino Bakir malo obilazi narod i traži pomoć od stranaca. Doduše, vidio sam i onog Nikšića i još ponekog. Ostalih niđe. Sad su se trebali pokazati kako se bore za narod, priča Hilmo.

Mirza govori kako će političari iz rupa izaći za koji mjesec, jer tada dolazi njihovo vrijeme – vrijeme izbora i predizbornih kampanja.

– Neka ni tada ne izlaze. Šta će nam? Bolje bi im bilo da se do kraja mandata odreknu pola svojih primanja i da pomognu ovom narodu, predlaže Hilmo.

– Vidjećemo hoće li te poslušati, smješka se Mirza.

 

(www.oslobodjenje.ba)

Komentari