Piše: Jusuf Trbić

Kad sam, ne tako davno, počeo pisati tekstove o prošlosti našeg zavičaja, nisam imao neki poseban cilj. Želio sam samo da sačuvam od zaborava što više činjenica, događaja, likova  i uspomena, jer sam znao da Bijeljinci nisu skoro ništa pisali sve do kraja prošlog vijeka. Posebno  Bošnjaci. Mislio sam : šta god da nađem, čega god da se sjetim – dobro je, da se bar malo popuni ogromna praznina u našoj kolektivnoj memoriji, da ne ostane i poslije nas pusta i prazna geografija sjećanja. Rijetke knjige i tekstovi o našoj prošlosti poslužili su mi kao polazna tačka, a onda se sve to nekako slagalo, umnožavalo, vezalo jedno za drugo, nalazio sam na raznim stranama podatke, ponekad sasvim slučajno, pa je poprilično narasla ta moja knjiga pamćenja i zaborava. Znam da će u njoj uvijek biti mjesta za nešto što nisam  napisao, biće mnogo događaja i ljudi koje nisam pomenuo, a zaslužuju to, ali – bar sam olakšao posao budućim istraživačima, koji će na jednom mjestu moći da nađu mnogo toga što im treba. Osim toga, ne moram ni ja uraditi sve, treba ostaviti mjesta i drugima.

Ni jednog trenutka nisam imao ambiciju da pišem istoriju, na način kako to rade istoričari, ali sam se trudio da provjerim svaku činjenicu, koliko god je to moguće, i da svemu dam pomalo književnu formu i boju, kako bi ti moji tekstovi lakše našli put do čitalaca. A traganje za izgubljenim vremenom uvijek je subjektivna, lična avantura duha, pa je i izbor selektivan, uostalom, kao i sjećanje samo. Naravno, poziciju takvog autora u ovom našem nesretnom vremenu određuju umnogome i društvene prilike. Znamo svi koliko je bila zapostavljena i brisana prošlost Bošnjaka,  ali i nekih drugih, pa sam se ja potrudio da napišem nešto i o ljudima o kojima ovdašnji pisci i istoričari nikad ne bi napisali ni jednu riječ, recimo o Ali-paši Fidahiću, Hifzibegu Đumišiću, šejhu Sejfiji, Kulin-kapetanu, o antifašistima, o Haimu Pintu, o džamijama i crkvama, o Jevrejima i Nijemcima, o Kurjaku i Branku Krvavom, o Hamdiji Ćemerliću i Fadilu Ademoviću, o Nikoli Mačkiću i Đedi Kecmanoviću, o onima koji su i sebe i nas učinili velikima u jednom teškom vremenu, ali su danas skoro sasvim zaboravljeni. U svemu tome ima nešto zanimljivo : kad se  okrenete iza sebe, iz magle zaborava iskrsnu ljudi koji su zaista ostavili neki trag, bez obzira na to šta su bili i koliko su veliki i važni bili za života. Pa se niko ne sjeti mnogih koji su nekad bili moćni i poznati, ni onih koji su bili strah i trepet, ni onih koji su vedrili i oblačili, ni onih koji su o svemu odlučivali  i za sve se pitali,  a sjeti se nekoga ubogog siromaha, koji je svojom plemenitošću i dobrotom osvjetljavao tminu oko sebe. Ni ja nisam zapamtio mnoge nekad važne političare, ljude na visokim položajima, advokate i predsjednike sudova, šefove opštinske vlade, poslanike i činovnike, direktore i predsjednike ovoga i onoga, a zapamtio sam dobre ljude – Stevana Krnića, čika Ferdu, Jovu Violinu, Harija Džeksona, Frica kovača… I Dikana, naravno.

Znate li ko je bio Dikan?

     Oni koji se sjećaju reći će vam : to je bio posljednji bijeljinski boem. Pravi, pravcati boem, koji je živio od danas do sutra i koji je svojom dobrom dušom ispunio komadiće sjećanja mnogih Bijeljinaca.  Bio je, na svoj način, simbol čaršije i kafanskog života. Stara odjeća, razbarušena kosa, neobrijano lice, šešir nakrivljen na jednu stranu i gitara ili bas-prim u rukama. Svakoga dana mogli ste ga vidjeti u nekoj od kafana u koje je dolazio da svira i pjeva svojim promuklim glasom. Pjevao je stare pjesme, romanse i sevdalinke, na neponovljiv način, tiho, kao da pjeva za svoju dušu. Dikana su svi voljeli, jer je imao nešto gospodstveno u sebi. Nikada  nikog  nije vukao za rukav, nikome se nije nametao, ni od koga nije tražio da mu plati pjevanje. Kad ga pozovu, od odradi svoje, pa sjedne opet za svoj sto. Pa, ko da –da. On je bio zadovoljan i kad mu na sto dođe skromno meze i nešto rakije. Što se kaže – bio je sita duša. A znao je lijepo pričati i bio je omiljen u svakoj kafani u koju je dolazio, i kod važnih i uglednih ljudi, i kod sitne raje. I Rodoljub Čolaković, u to vrijeme najpoznatiji i najmoćniji Semberac, znao je poslati po Dikana auto i šofera, da dođe i svira njemu i društvu u kafani “Kod Zore”.

Dikan se zvao Dimitrije Lazić. Rođen je u Puharama, u zaseoku sela Pučila, daleke 1922. godine. Tu je živio čitavog života, ali se nikad nije bavio poljoprivredom. Uspio je završiti samo dva razreda osnovne škole, jer je škola bila daleko, a posla u kući puno. Ali je vidio svijeta i stekao znanje i iskustvo koje ga je  izdvajalo od ostalih.  Od malih nogu samo je svirao, i to je bio njegov život. Živio je dugo u zajednici s bratom, ali je cijeli život provodio u gradu. Svaki dan, s gitarom u rukama. Muzikom je “zarazio” i sina Milisava, koji je dobro svirao harmoniku i pjevao, ali se muzikom nikad nije bavio.

U Puharama, pored pruge, imao je  malu, minijaturnu kućicu s dva odjeljenja, činilo se da u nju jedva može ući i još teže opružiti se. Ali, njemu je i to bilo dovoljno. A bio je toliko omiljen, da je i voz prema njemu određivao brzinu. Naime, Dikan je u Bijeljinu išao i kući se vraćao vozom, a mašinovođa bi, svaki put kad voz naiđe pored njegove kuće, usporio toliko, da on može rahat sići ili se popeti na papučicu vagona. I svi su kasni voz, posljednji koji je uveče išao za Mezgraju, zvali “Dikanov voz”, jer se ovaj počasni putnik uvijek tada vraćao u svoj dom.

Dikan je rijetko pričao o sebi, pa su samo malobrojni znali da je on godinama bio prijatelj s najvećim tamburaškim umjetnikom našeg doba – Janikom Balašem, šefom tamburaškog orkestra novosadske televizije i neprevaziđenim sviračem bisernice. S vremena na vrijeme Dikan je odlazio kod svog prijatelja u Novi Sad, da se druže i zasviraju zajedno, a s puta bi uvijek donio nove, uvozne  žice za svoj prim ili gitaru i poneku muzičku partituru. I samo tada bi obukao novo novcato odijelo, stavio novi šešir na glavu i ušnjirao nenošene cipele. Inače, često se dešavalo da mu ljudi u Bijeljini daju novu odjeću, ali on je to nosio kući, i svaki put bi se opet pojavio u onoj staroj. Osim ako ide kod Janike Balaša.

Umro je jedne hladne noći krajem oktobra 1990. godine, na pragu bijeljinske bolnice, u koju je ponekad, kad zakasni sa svirkom, znao da se skloni. Bolovao je od astme, ali je znao doći i zbog prenoćišta. A ljekari su ga poznavali, i nikad ga niko nije odbio. Prespava, ustane ujutro,  i ode u novi dan. Samo te noći nije stigao ni da uđe u bolnicu. Tako je završio čovjek čiji život je bila pjesma. Ožalila ga je čaršija. Sahranjen je na seoskom groblju u Puharama, u blizini kuće sina Milisava. Iza njega su ostali još i supruga Draginja, koja je godinama radila u Njemačkoj, i kćerka Milica, udata u Beogradu. Ne znam šta je s njima danas, ali ako su živi, volio bih da znaju da uspomena na njihovg oca i muža nije nestala i da još živi sjećanje na dobrog čovjeka Dikana, posljednjeg bijeljinskog boema.

Komentari