Piše: Jusuf Trbić

Čitam u novinama da se ne zna tačan broj službenih automobila državnih, stranačkih i drugih  funckionera i službenika ( kako li se to ne zna, kad su sva vozila, valjda, registrovana?), ali se računa da samo u  Federaciji BiH ima oko 2.000 takvih vozila. Čuj, dvije hiljade! Pa kažu ( Dnevni avaz od 22. februara) : “ Samo oko 150 skupocijenih vozila, koliko ih koristi 16 federalnih ministarstava, košta više od sedam miliona maraka. Prema federalnim propisima, nova vozila kupuju se čim istekne garancija “starom” ili ako pređu 250.000 kilometara.”

Što je mnogo, mnogo je.

Sjećam se da su i u Titovo doba, koje  danas mnogi maheri proglašavaju diktaturom i tome slično, funkcioneri imali službena auta i šofere, ali samo probrani. Niko od njih nije smio da se vozika službenim autom u privatne svrhe, jer je neki red postojao. Nije bilo nikakvih posebnih pogodnosti za njih, “bijelog hljeba”, naknada za odvojeni život i tome slično, a većina poslova u politici radila se volonterski. Ja sam bio u jednom mandatu odbornik u Skupštini opštine, i nikome nije padalo na pamet da to plaća. Volonterski je radila i većina članova opštinske vlade, i mnogi drugi, takozvani društveno-politički radnici, a sistem je ipak funkcionisao mnogo bolje nego sad. I nezamislivo je bilo da neki političar ima pet kuća ili deset stanova. Svojevremeno je izbila ogromna afera sa vilama bosanskih političara u Neumu. Zamjerilo im se da imaju vile, dok ogromna većina građana to nema. A kad sam, nakon rata, otišao u Neum, bio sam grdno razočaran. Pa, te se vile ne mogu mjeriti sa mnoštvom kuća u Bijeljini, čiji vlasnici i nisu bogzna kako bogati, a šta tek reći za Čavića, Dodika i društvo? Titovi političari ne samo što su morali poštovati red, oni nisu bili ni blizu ovih današnjih po halapljivosti i nemoralu. Branko Mikulić, koji je godinama vedrio i oblačio u Bosni, proveo je rat u Sarajevu i umro kao skromni građanin. Veselin Đuranović i Vidoje Žarković, istaknuti crnogorski funkcioneri, stajali su u redu za hljeb. Ivan Stambolić je ubijen i zato što je njegova skromnost bila kontrapunkt Miloševićevom luksuzu. Najzad, Titovi nasljednici nisu dobili ni dinara, a njegova udovica godinama nije mogla dobiti čak ni malu penziju.

A ovi danas, kradu i otimaju grozničavo, kao da znaju da nemaju mnogo vremena. Oni nekad  gradili su državu za vječnost i za sva pokoljenja, ovi danas znaju samo za sebe. Oni nekad su čuvali i razvijali fabrike, ovi su ih za sitninu dali svojim kumovima i prijateljima, da bi i sami od tog posla napunili džepove. Oni nekad su morali pokazivati skromnost, ovi danas pokazuju samo bestidnost. Učinak onih nekad mjerio se time kako građani žive, ove danas ne interesuju ni oni koji su  ih birali. Oni nekad podlijegali su makar sudu Partije, ovi danas su nedodorljivi i nemaju nikakve odgovornosti. Mogu ubiti čovjeka na cesti, pijani kao letva, vozeći usred noći službeni auto, i – nikom ništa. To se dogodilo  u Bijeljini, ali ne samo tu. O Dodiku je iznijeto bezbroj dokaza za lopovluk ogromnih razmjera, ali, nema ko da mu sudi. Pred našim očima ljudi s platom od nekoliko hiljada maraka kupuju deset-jedanaest stanova, vile na na Azurnoj obali, velelepna imanja, i niko ne reaguje. Ni sudstvo, ni politika, ni mediji. Hristov sljedbenik Vasilije Kačavenda guši se u raskoši i nemoralu, a narod ide na kazan i prekopava po kontejnerima.

A sve to, sav taj lopovluk i beščašće su, zvanično, pošteni, jer su se maheri dosjetili da sve to ugrade u zakone. Čak i u Ustavu piše da se plate državnih funkcionera ne mogu mijenjati u vrijeme mandata, čak ni ako sav narod pomre od gladi.

Ima li kraja tom moralnom propadanju?

Hrvatska je nedavno odlučila da ministri mogu voziti samo automobile srednje klase, i da ih mogu koristiti samo u službene svrhe. Naši, ni habera! Pa, kako je moguće da se službena vozila koriste godinama i danju i noću, a da funkcioneri još naplaćuju ta putovanja, i da se pri tome niko ne zacrveni? I zašto svaka šuša ima službeni auto, što ne idu na posao svojim autom, kao i ja, ili javnim prevozom? Pa, što reče Ljubo Živkov, nisu oni ni Hitna pomoć ni vatrogasci, pa će neko platiti glavom ako  zakasne! Zar nije zadnji vakat da se strogo ograniči ko može u državni auto i u koje vrijeme, a sav ostali vozni park da se rasproda  i pare usmjere u privredu? I da se plate poslanicima i funkcionerima izjednače s prosječnim primanjima građana, da vide i oni kako se živi u ovoj zemlji! Svi mi tonemo svakim danom u propast, a oni, koji vode taj brod, nikad se ne zapitaju čime su to zaslužili tolike privilegije.

I da nije bilo ovih demonstracija i paljevina, koje su zaista bile nepotrebne, niko se od njih ne bi sjetio da podnese ostavku niti bi iko javno priznao da je vlast bila loša. Ali, i kad to priznaju, odmah navale s pitanjima ko je organizovao demonstracije, ko stoji iza toga, ko je pripremao navodni državni udar, ne bi li i nas uvjerili da su oni ipak dobri, a da, eto, neki neprijatelji rade protiv dobre vlasti. Najdalje je, naravno, otišao Dodik, koji je demonstracije proglasio bošnjačkom nacionalističkom ujdurmom koja ide na to da se ukine RS. A demonstranti su svuda posebno isticali da nemaju veze s nacionalistima, pa su u Tuzli čak predložili Svetlanu Cenić za premijera, a u Sarajevu tražili povratak Bogića Bogičevića. Ali, za naše vlasnike države neprijatelji i zavjere su neophodni, da bi ih održali na vlasti. Šta bi oni bez neprijatelja koji žele da naude njihovom stadu?

A mi, obični ljudi znamo : nama neprijatelji i ne trebaju, sve dok nam je naših političara.  Veliki pjesnik Konstantin Kavafi pjevao je o varvarima, koje svi čekaju, ali koji  nikako ne dolaze, a oni su, kako je napisao, “ipak bili neko rješenje.” Biće zanimljivo vidjeti šta će se dogoditi kad narod u RS-u jednog dana vidi da ti neprijatelji, kojima ih plaši Mile nacionale,  nikako ne dolaze, a njima sve gore. I šta će biti u drugom dijelu države, kad se kazne huligani, a nezadovoljstvo naroda ostane. Ko će onda biti kriv?

Pred nama su, čini se, zanimljive godine. Ko preživi, pričaće.

Komentari