Piše: Slobodan Vasković

Svi vodeći srpski političari u RS/BiH trebalo bi da odmah napuste političku scenu i prepuste vođstvo mlađoj garnituri, koja je već formirana u svim strankama.

Kad kažem svi vodeći srpski političari, zaista i mislim na sve; Trebaju odmah da se povuku Milorad Dodik, Mladen Bosić, Marko Pavić, Mladen Ivanić, Dragan Čavić i Petar Đokić.

Šestorka se pokazala potpuno nesposobnom da artikulišu interese birača/naroda i stvore od RS/BiH siguran i prosperitetan subjekt.

Ne postoji opravdanje ni za koga od navedenih što je RS u ovako teškoj situaciji, a pravdanje činjenicom da su jedni bili opozicija, dok su drugi, kao vlast, rušili, je uvođenje „kulture zločina“ kao ključne odrednice politike: Tačno je da je Režim opljačkao i uništio sve ekonomske resurse, ali je tačno i da je takozvana Opozicija sve to, manje više, ćutke posmatrala, ne čineći ništa da stvari promijeni. I u jednom dijelu bila aktivni sudionik svih tih zločinačkih poduhvata.

Opozicija je donedavno i mogla sopstveni zločin nereagovanja/povremenog, privremenog kolaboracionizma sa Režimom pravdati privrednim i političkim zločinima Režima, njegovom nasilnošću, brutalnošću, bahatošću, ali takvoj odbranaškoj politici došao je kraj.

To više nije moguće činiti, jer je isteklo vrijeme toj ograničenoj politici. Više se ona ne može tolerisati, jer ne postoji realna, suvisla, kompetentna argumentacija za nedjelovanje u ambijentu potpunog rastakanja RS.

Opozicija je saučesnik Režima u svim zločinima u procentu u kojem su participirali na svim nivoima vlasti. A on nije mali; Štaviše danas je taj procenat podjednak onom Režimskom.

Srpska politička elita potpuno je jalova; nisu u stanju biti ni Epigoni, pa kako se od njih može očekivati da nešto konkretno/kvalitetno naprave?!

Takozvani Opozicionari nisu srpski kvislinzi zbog saradnje sa SDA/HDZ/DF na bh. nivou, već su petokolonaši zbog saradnje sa Režimom i duvanjem u jedra mehanizmu koji je razorio RS.

Ni prema kome tzv. Opozicija nije bila tako podatna/meka/pitoma/iz ruke jela/ultratolerantna/puna pravdanja/opravdanja… kao prema Miloradu Dodiku.

I nastavlja to da čini, skrivajući se iza navodne brige za institucije RS. Koja je lažna koliko i te iste institucije, što ih je Dodik pretvorio u iskrzanu formu, ulubljenu i obijenu sa svih strana, izvlačeći njihovu suštinu u ličnu budžetkartu.

Nije Dodik kriv za rečeno, već opozicija, njihova fascinacija njim i pritajena želja da budu kao On.

Svako je našao poneki segment Dodikove “osebujnosti” sa kojim se poistovjećivao/koji je priželjkivao: Od nepodnošljive lakoće pljačkanja do Nepodnošljive lakoće gromoglasnih političkih poraza.

Opozicija je kao i institucije RS: bez suštine, ulubljena i obijena.
Režim je kao i institucije RS: bez suštine, ulubljen i obijen.

Samo dvije prethodne konstatacije dovoljne su za zahtjev sa početka – da se šest lažnih, ulubljenih, obijenih lidera povuku sa scene; Da se potpuno i momentalno dezintegrišu.

A ima još mnogo razloga za njihovo trenutno demisioniranje, sve ozbiljniji od ozbiljnijeg.

Niko od pomenutih političara, a svi su bili na vlasti u prethodnih 15 godina, nije uspio da izgradi sopstvenu autonomiju: odmjerenu političku, kulturnu, naučnu, bezbjednosnu…

Ukoliko takav okvir ne postoji, a ne postoji, niti je ikada postojao, onda se postaje poligon prepucavanja, regionalnih ili globalnih sila. Velike sile ne traže niti poštuju epigone, već partnere, mada epigoni više gode sujeti.

Na ovom mjestu dolazimo do specifičnosti srpskih političara u BiH: Niko od rečenih (Milorad Dodik, Mladen Bosić, Marko Pavić, Mladen Ivanić, Dragan Čavić i Petar Đokić) nije uspio da postane čak ni (stalni) Epigon neke veće sile. Pa da narod ovdje zna gdje i kuda se “goni”.

Poseban problem je što nisu čak ni Kandidati za Epigone, što su potpuno neupotrebljivi, čak i kao takvi.

Istina, Dodik je i na ovom planu pokazao više umiješnosti i energije: bio je Epigon na određeno vrijeme: SAD-a u periodu od 1997—2010., kada je konačno odsjekao granu na kojoj sjedi i kada je Vašington shvatio da je Dodik “sa grane”, otišao ka Ruskom Medvjedu.

Dodik je postao Epigon Rusije sa određenim rokom trajanja. I dobio je šut kartu: Ona se ogleda kroz kominike UO Savjeta za implemetaciju mira u BiH. Ruski ambasador Petar Ivancov glasao je za formulaciju „genocid u Srebrenici“, nije bio protiv aktiviranja Akcionog plana za članstvo BiH u NATO, stao je i iza kritike vlasti Republike Srpske, sadržan u rečenici da su „neki političari iz Republike Srpske osporavanjem vladavine prava nastojali sebi osigurati politički kapital“.

Rusi su, otpuštajući sa posla Dodika, Epigona sa ograničenim rokom trajanja, poslali poruku SAD-u da ima mjesta gdje mogu sarađivati i da nije na svim meridijanima Hladni Rat baš toliko hladan. Jedan od njih je i BiH.

I nije to udar na Dodika, on je tu nebitan; Tek je kolateral Ruskih interesa, koji su žrtvovali nepotrebnog im piona u partiji svjetskog formata.

Sasvim je druga stvar što je Dodik nerazuman/dezorijentisan pa se ponudio još jednom za žrtvu na Oltaru Ruskih Interesa, što je omogućilo Sergeju Lavrovu da ga, uz doručak, spali, kako bi pojačao udar na Srbiju, tvrdnjom da je britanska Rezolucija o Sreberenici “apsolutno antisrpska”, nikako ne pominjući Rusiju u tom kontekstu, posebno ne da će Rusi uložiti veto.

Lavrov je poručio Srbiji da neće Rusija braniti njihove “nacionalne interese”, bar ne u situaciji dok je Beograd “i sa Zapadom i sa Rusijom”, sa akcentom na Zapad. Poseban problem u rečenom je što Rusija Srbiji vrlo bezobzirno nameće šta su to “srpski nacionalni interesi”, ne pitajući Beograd da li ih on vidi kao takve.

Dok se Dodik samospaljivao u Sankt Peterburgu, tzv. Opozicija nije rekla ni riječ o potpunoj štetnosti njegovog odlaska u Rusiju u situaciji apsolutne globalne konfrontacije i činjeničnog stanja koje kaže da Rusija “srpski faktor u BiH” ne doživljava ni kao monetu za potkusurivanje, već tek kao Nešto Nevažno što mogu pokloniti Drugoj Strani kad im zatreba predah do nove runde Hladnog Rata. (Srbija i odnosi sa njom su sasvim druga priča. I za Ruse i za SAD/Zapad. I Srbija će morati da se odluči između Rusije i Zapada. Da se opredijeli. Ne sankcijama, već jasnim stavovima).

Opozicija nije rekla ni riječ o aktu ruskog ambasadora, ni riječ o aktu Lavrova, ni riječ o svjesnom Dodikovom žrtvovanju interesa RS, od kojih je najveći bio neguranje nosa među velike sile; Ćutali su kao zaliveni.

Razlog: Ne znaju šta bi rekli, jer ne znaju šta se dešava. Nemaju pojma o tome. Zato što nemaju nikoga ko bi im to rekao. Zato što nisu čak ni Epigoni, ni Kandidati za Epigone. Svoje neznanje sakriće iza floskule “tradicionalnih srpsko-ruskih veza” koje ne postoje i koje su Lavrov/Ivancov demantovali na vrlo suptilan način, lepršavim nabijanjem nogom i Dodika i RS.

Regionalna dominacija SAD-a ovdje je notorna realnost; Rusima je to jasno, kao što im je jasno da je Dodikova preostala lokalna politička moć postala besmislena. Zato što je premala za bilo kakvu ozbiljniju upotrebu.

Dodika su prekrižili svi: I SAD i Rusija i EU i Srbija. Samo ga nije prekrižila tzv. Opozicija.

Oni jedino još uvijek računaju na njega, jer nikada nisu ni računali na sebe. I to je njihov najveći poraz; Usud protiv kojeg ne mogu, niti oni mogu dalje. Zato i treba da se odmah povuku Bosić, Ivanić i Čavić.

Dok Dodik, Pavić i Đokić moraju da odu, jer su obesmislili sve; Čak i (ne)poskupljenje struje, što je najočitijin dokaz nemoći, pokazatelj apsolutne nesposobnosti/nekompetentnosti/potrošenosti.

Nesposobni su da prepoznaju očekivanja sopstvenog naroda, nesposobni da čuju i one čiji bi Epigoni rado bili. Okoštali su u čekanju raznoraznih kredita (političkih ili finansijskih), ne shvatajući da su im oni već došli glave, a da ih nisu ni dočekali.

Oni uopšte ne razumiju da su novac i kapital društveni atributi, a da su savremeni društveni odnosi, uključujući ekonomiju, žive/tekuće stvari, čija pretpostavka su razvijeni odnosi proizvodnje i razmjene, potrošnje i raspodjele, a ne razgovora sa MMF, Briselom, Moskvom ili nekim trećim kreditorima.

Potpuno su nezainteresovani za pokretanje firmi, čak i onih u državnom vlasništvu, a sopstvenu nesposobnost prikrivaju svjesno povećavajući administraciju na svim nivoima, uz istovremeno srozavanje školstva i nauke. Rade to vlasti na svim nivoima, sve stranke kojima rukovodi Nesposobna Šestorka.

Taoci smo Potrošene Šestorke bez ikakvog Stava, nesposobne da se izdigne iznad dnevnopolitičkih dešavanja, da se odmakne od politikanstva i sitnih ličnih kalkulacija i apsolutno nesposobne da počne promišljati nacionalnu politiku i djelovati u skladu sa njom.

Moraju ići odmah sa političke scene, jer ovdje više niko nema vremena za čekanje na Treći Put. Ukoliko ne odu oni, narod je već pripremio rezervnu varijantu: polako, ali sigurno, svakodnevno, upućuju svoju djecu u druge zemlje. Ovdje će za desetak godina biti samo oni kojima je od života ostalo da umru!

Da ne ostanem nedorečen: Umjesto Potrošene Šestorke trebaju doći mlađi ljudi iz njihovih stranaka koji imaju stav i spremni su preuzeti odgovornost za njega. Taj stav može biti i proamerički i proevropski i proruski i prokineski i probosanski i antibosanski, ali je bitno da bude stav, da on bude utemeljen u realnom, da se brani argumentima, da se preuzima odgovornost za njega i za eventualne greške koje iznjedri i da nikako ne bude kišobran za lične interese. Kao što je to sada slučaj.

 

(neznase.ba)

Komentari