Piše: Jusuf Trbić

“ Ovo nije članak iz 1992-ge, ovo se dešava sada”, napisala je bivša američka ambasadorka u UN-u Samanta Pauer, kao najkraći komentar terksta iz uglednog Gardiana. Ovo se dešava sada – usred Narodne skupštine, u klupama parlamentaraca, fotografisali su se članovi nekakve paravojne jedinice, koja sebe zove “Srbska čast”, nabildani, tetovirani i namrgođeni tipovi, komotni i opušteni, kao da su u svojoj kući, samouvjereni, kao da znaju da im niko ništa ne može. Nešto prije toga oni su prošetali gradom kao  učesnici pompezne parade za 9. januar, da ih svi vide. U medijima su se pojavile brojne njihove fotografije – u vojnim uniformama, sa fantomkama na glavama, s puškama, automatima, mitraljezima, tu su nabildani mišići, prijeteći pogledi, a na  jednoj slici jedan od njih drži nož pod grlom mladog čovjeka. Poruka je jasna, da jasnija ne može biti, i protivnicima Dodikovog režima, i malobrojnim Bošnjacima i Hrvatima koji još žive u RS-u. A ta poruka glasi : pripazite da vam se ne ponovi 1992. godina. Sve je jasnije ako se zna da su u sastavu te jedinice problematični tipovi “s one strane zakona” ( kao nekad u arkanovcima), a tu je, kako otkriva Slobodan Vasković, i Damir Došen, presuđeni ratni zločinac iz logora Keraterm. Vasković piše : “ Sigurno nisu došli na predavanje o demokratiji i parlamentarizmu, niti na grupno liječenje od sklonosti nasilju. Definitivno niti kao veterani, jer je nepoznato gdje su se ti nabildani, nasilni tipovi, koji vole fantomke na glavama, puškomitraljeze u rukama, nož pod grolom…borili.”  I konstatuje ono što se i golim okom vidi : oni su otvorena prijetnja. Kome? Činjenica da sjede u skupštinskim klupama, govori da je to prijetnja vlasti svima koji su protiv nje – opoziciji, Bošnjacima, Hrvatima, svima koji ne podržavaju Dodikov režim. I, dakako, provokacija, koja i strancima poručuje da je Dodik spreman na sve, što je dodatno pojačano informacijom da se razmatra otvaranje ruskog humanitarnog centra pored Banje Luke, istog kao u Srbiji, koji je već izazvao žestoke američke reakcije.  I da ne bi bilo nikakve sumnje, tu je, kao gost, bio predsjednik male separatističke regije Južna Osetija, koji je izjavio “ da nije došao u posjetu BiH, već Republici Srpskoj.”  Ne treba izgubiti iz vida da je sve ovo namjerno plasirano u javnost iz najmanje dva razloga : da se zaplaše protivnici vlasti, ali i da to bude paravan iza kojeg se krije ubrzano naoružavanje policije u manjem entitetu, koja treba da posluži kao pretorijanska garda za zaštitu Dodika i ostalih lidera RS-a.

Pojava Dodikove paravojne jedinice za poslove “po kući” bila je vijest dana, ali se čini da je malo koga iznenadila. Jer, sve u Bosni i njenoj bližoj okolini, a pogotovo u manjem entitetu, neodoljivo podsjeća na vrijeme s početka posljednje decenije prošlog vijeka. Istina, nema Miloševića i Tuđmana, nema ni tada moćne JNA, ali svađa ima napretek, baš kao i u to doba. Uz to, više od dvije decenije mlade generacije se odgajaju u vjerskoj i etničkoj mržnji, i ti su  mladi ljudi veliko, strašno pogonsko gorivo novih sukoba . Srbija i Hrvatska se ubrzano naoružavaju, i samo što se ne gledaju preko nišana, između Hrvatske i Slovenije bjesni pravi rat, za sada samo na riječima,  a u Bosni se pomamili novi Karadžić i Boban, koji svoje  namjere da podijele državu ni malo ne skrivaju. Zapravo, Dodik i Čović su u tome  mnogo otvoreniji nego pomenuta dvojica nekad, neskriveno je njihovo prijateljstvo i zajednički rad, a stvari su otišle dotle da Dodik proglašava vojnu neutralnost RS-a, kao da je to nezavisna država, a šef svih b/h Hrvata traži da Bosna, na čijem je čelu, slijedi Srbiju u pitanjima spoljne politike. Isto kao onda : Srbija i Hrvatska se ni u čemu ne mogu složiti, ali, ako je u pitanju podjela Bosne, odmah padaju jedna drugoj u zagrljaj. Lideri u Beogradu i Zagrebu i dalje Bosnu ne smatraju državom, već teritorijom, po kojoj mogu da vršljaju kako im se prohtije i koju neprestano uređuju po svojoj volji.

Kao i onda, prošlost je ponovo u modi, ponovo su plemenska okupljanja važnija od hljeba, svako hvali svoje zločince i svoje zločine, kao da unaprijed daje opravdanje za nešto slično što bi se, ne daj Bože, moglo opet dogoditi, narodi se, kao i onda,  pozivaju u jedan tor, a svi koji to neće dobijaju žig izdajnika. Provalija između ljudi je sve veća, jad i bijeda su došli do grla, korupcija i lopovluk su prešli svaku mjeru, a opšte nepoštovanje zakona i svih moralnih normi postalo je pravilo ponašanja. Beznađe je naša svakodnevica, iz ovog mračnog tunela kao da izlaza nema. Ljudi odlaze, bježe glavom bez obzira, kao i nekad. Prema zvaničnim podacima, iz BiH svakoga dana, s urednim papirima, u potrazi za životom, odlazi 115 ljudi, uglavnom mladih, 42 hiljade mjesečno, i to su samo oni koji su registrovani. Statistika kaže da je već otišlo 23 posto visokoškolovanih mladih ljudi i čak 11 posto ljekara.  Za njima će, u dogledno vrijeme, krenuti i njihove porodice. Odlaze tamo gdje ih niko neće pitati za vrstu krvnih zrnaca i vjerska ubjeđenja, tamo gdje vladaju red i rad i gdje se zakoni poštuju, tamo gdje će biti građani, a ne pripadnici stada.

Da li je 1992. godina naša budućnost? Budućnost u koju se vraćamo, svi skupa? Pitanje zloslutno zvuči, ali možda stvari ipak nisu tako crne kako izgledaju.

Čini se da se u političkim centrima međunarodne zajednice sve više shvata da se nešto mora učiniti da se prošlost na Balkanu ne bi ponovila. U Americi su sve češći pozivi da se najveća svjetska sila vrati u ovaj dio Evrope, da bi se neutralisao sve očitiji ruski uticaj, a u sličnom tonu je i nedavni izvještaj Komiteta za međunarodne odnose britanskog Doma lordova, koji se čini posebno zanimljivim. Jer, Velika Britanija je i u ratu protiv Bosne, i nakon njega, bila neskriveno za podjelu BiH i uništenje Bošnjaka, ali očito je da su ti stavovi, nakon svega što se dogodilo na zapadnom Balkanu, temeljito izmijenjeni. Profesor Ivo Banac tvrdi da su, od svih država u ovom dijelu Evrope, granice BiH najsigurnije, jer ih garantuje međunarodna zajednica. Evropa traži ubrzanje puta prema EU, i spremna je da pomogne, ostaje pitanje šta mi sami možemo učiniti. Ima li uopšte političkih snaga koje žele dobro Bosni? Profesor Zlatko Hadžidedić pita se nedavno na televiziji da li u Bosni uopšte ima probosanskih stranaka. Kako stvari stoje, čini se da ih nema, i da svaka ide samo za svojim interesima, za vlašću i privilegijama koje ta vlast donosi. U suprotnom, sjeli bi zajedno i formulisali makar minimum probosanske politike, ispod kojeg ne smije niko da ide. Profesorica Lada Sadiković upozorava da je, zbog ovakvog uređenja, država potpuno razvlašćena i nemoćna, i da se to stanje, u ovakvim uslovima, ne može promijeniti, ko god da bude izabran na sljedećim izborima. Potrebno je donijeti novi Ustav BiH, jer je ovaj dejtonski, u mnogo čemu, suprotan Povelji o zaštiti ljudskih prava, koja danas predstavlja svojevrsni evropski ustav. Prijedlog novog ustava, smatra Lada Sadiković,  mogla bi pripremiti Venecijanska komisija, koja je i formirana sa zadatkom da na takav način pomogne državama u tranziciji, što je mnogo puta već učinila. I upozorava da je ova godina možda i posljednji rok za to. Jer, Bosna dvadeset godina ide unazad, i mir u njoj sad je pod većim upitnikom nego 1995-te.

Političkim analitičarima je lako reći da rata sigurno neće biti, jer to neće dozvoliti NATO, jer nema ko ratovati, jer su okolnosti drugačije…Ali, mi koji živimo u bosanskom tamnom vilajetu jednom smo povjerovali u takve tvrdnje, pa smo to platitili glavama. Za ovo malo nas u RS-u dovoljan bi bio i niz “manjih incidenata”, pa da nas nema.

A onda će biti kasno za sve.