Piše: Jusuf Trbić

Pred vama je fotografija za koju ni mi do sad nismo znali. Kao što vidite, dva arkanovca tuku mladog čovjeka ispred nekadašnjeg Urbanizma, pored zgrade Muzeja, preko puta Doma omladine. Tuku ga, vodeći ga u Štab SDS-a, koji je bio smješten u toj zgradi. Tu je, istovremeno, bilo i Arkanovo sjedište. Na tom istom mjestu bio sam i ja, kad sam doveden u Štab. Na parkingu ispred zgrade stajao je vojni kamion, cerada je bila podignuta, i vidjeli su se sivomaslinasti drveni sanduci u kojima se prenosila vojna municija. Tu su doveli mnoge Bijeljince, kojima se izgubio svaki trag. Pretpostavljam da je fotografiju snimio Ron Haviv, on mi je pričao da je snimao i na tom mjestu, sve dok vojnici nisu pozvali Arkana, a on mu oduzeo i film i foto-aparat, tvrdeći da će samo pregledati šta je sve fotografisano, pa će mu to vratiti. Ali, američki fotoreporter je, dok je Arkan dolazio, pričajući usput s nekim svojim vojnicima, uspio izvaditi stari film iz aparata i ubaciti novi, pa nastaviti s fotografisanjem. Tada je snimio kako arkanovci bacaju sa sprata isprebijanog Albanca, koga su pokupili ispred Redžepove kuće ( snimio ga je i tamo, s podignutim rukama). Kad je pao na asfalt sa sprata, još je bio živ, a arkanovci su počeli da ga udaraju čizmama i kundacima. Zatim su ga unijeli u zgradu.

Neki tvrde da se radi o jednom od braće Balkić, koje sam ja kasnije vidio, smjestili su ih pored mene u najvećoj prostoriji, pričajući usput da su dječaci krenuli po nenu, a oni ih, eto, sklonili s ulice, da ne nastradaju. Pustiće ih ujutro, tako je rekao Mauzer, koji ih je poznavao. Ujutro su ih odveli u Gradski park i pobili. Ja sam te dječake vidio onim jednim okom koje nije bilo sasvim zatvoreno, pa ne mogu sa sigurnošću potvrditi da je to zaista jedan od njih. Molim one koji to mogu, da se jave i kažu ko je na slici.

Istovremeno, pozivam sve Bijeljince koji nešto znaju o stradanju našeg naroda, pogotovo one čiji su najbliži bili žrtve, da nam se jave, da pošalju saznanja koja imaju, i, naročito, fotografije  nastradalih, sa osnovnim podacima o njima ( datum rođenja i smrti, koga su imali u porodici, kako su stradali, i slično), da bismo to sačuvali od zaborava i, jednog dana, sve to objavili. Da se zna. Mislim da je to važno za sve nas, važno je danas, kad bitange uporno ponavljaju priču o odbrani i oslobođenju Bijeljine, važno će biti i sutra, da i naši i njihovi potomci saznaju istinu o svemu što se ovdje događalo.

Pisao sam već tome kako je Bijeljina nekad bila jedan od nekoliko specijalnih slučajeva za tužioce u Hagu, ali njihovi istražitelji nisu mogli ništa konkretno saznati, jer Bijeljinci nisu podizali krivične prijave, nisu pisali o tome, a mnogi nisu htjeli ni izjave da daju. Iz straha, valjda. Dakako, sprska vlast nije htjela ništa ni da zna, niko ništa nije govorio, pa je Bijeljina izbačena s tog spiska. Vraćena je u proces protiv Karadžića tek kad je haško Tužilaštvo dobilo moju knjigu “Majstori mraka”. To znači da vrijedi skupljati podatke i pisati, jer, ako ništa drugo, to će biti jedini pravi spomenik nevinim žrtvama velikosrpskog fašizma. Mi, koji smo ostali živi, pogotovo ljudi poput mene, koji su preživeli slučajno, mi imamo obavezu da to branimo od zaborava koliko god možemo.

Molim porodice žrtava da fotografije i podatke pošalju na mail adresu preporodbn@yahoo.de ili mirzajun@gmail.com, a mi ćemo se pobrinuti za ostalo.

Komentari