Piše: Jusuf Trbić

 

Vijest da su zastupnici Hrvatske u Evropskom parlamentu  ponovo tražili da se u Federaciji BiH uspostavi kanal na hrvatskom jeziku, nije nikoga iznenadila. Nije to ni štampa mnogo komentarisala, niti se čulo da im je neko rekao da ne treba da se miješaju u unutrašnje stvari druge države. Nisu to učinili ni bosanski političari. Zastupnici su to učinili u vrijeme kad se u Hrvatskoj dižu čitave bune zbog ćirilice,  kad se ugrožavaju ustavna prava jedne etničke zajednice, ali nije im palo na pamet da traže TV kanal na srpskom jeziku u svojoj zemlji. Interesantno je da ni oni, a ni hrvatski političari u Bosni,.nikada nisu tražili uvođenje kanala na hrvatskom jeziku u Republici Srpskoj, u kojoj su malobrojnim Hrvatima, koji su tu još ostali, ukinuta i druga osnovna ljudska prava. Ovo svojevrsno pranje jezika odnosi se, dakle, samo na razdvajanje od Bošnjaka i bosanskog jezika.  Sa Srbima i srpskim jezikom, očito, nema problema. Bar u Bosni.

Dragan Čović i kompanija isfabrikovali su «slučaj Komšić» i uzdigli ga iznad svih drugih problema u BiH, jer, eto, ne mogu drugi birati Hrvatima člana Predsjedništva, pa su i sudsku presudu za Sejdića i Fincija pretvorili u rješavanje tog gorućeg hrvatskog pitanja. A nikad im nije palo na pamet da se pobune što im je Dodik izabrao Emila Vlajkija za hrvatskog potpredsjednika RS-a. Vlajkija, koji se, u ovom mandatu, potvrdio kao veći Srbin od Dodika. Ne znam samo kako misle zabraniti Bošnjacima i svim drugim građanima da glasaju za koga hoće, makar taj ne bio iz njihovog naroda. A ne znaju, izgleda, ni oni.

preuzmi

          Bošnjaci su, tako, i danas, kao i nekad, glavni problem i za Hrvate i za Srbe. Problem su – jer postoje. Da njih nema, bilo bi svima mnogo lakše. Pa se zato traže drugi mehanizmi. Vlast u Republici Srpskoj služi se isključivo pravilom jedan građanin-jedan glas, ali samo u entitetu, jer su tu Srbi u apsolutnoj većini. Na nivou države zahtijevaju ravnopravnost naroda. Hrvati traže za Mostar pravilo jedan građanin-jedan glas, jer su tamo u većini, ali to pravilo ne dolazi u obzir ni u Federaciji ni u državi, jer je Hrvata malo.

Tuđman je nekad tvrdio da njegova Hrvatska treba da uzme dobar dio Bosne, jer je ona «predziđe kršćanstva», i brani Evropu od najezde bosanskih muslimana. Miloševićevi ideolozi su do besvijesti ponavljali sličnu mantru, ne bježeći ni od rasističkih izjava. Svi se sjećamo Biljane Plavšić, koja je govorila da su muslimani «kvaran genetski materijal», a nešto slično izjavio je, nedavno, i novi srpski partrijarh. Nisu li i jedni i drugi, a pogotovo Miloševićevi Srbi, porušili sve muslimanske vjerske objekte do kojih su došli, sve do jednog, a da niko iz međunarodne zajednice nije na to posebno reagovao? Kršćanska Evropa oduvijek je imala otpor prema muslimanima, mada mnogo ljudi iz islamskog svijeta živi na Zapadu, a pogotovo jen to izraženo danas, kad se terorizam uglavnom poistovjećuje s jednom religijom. Ali, bosanaki muslimani pokazali su se najtolerantnijim i namirnijim ljudima na svijetu. Nad njima je četiri godine, uz prećutnu saglasnost međunarodne zajednice, ili čak uz njenu podršku ( embargo na oružje i slično) vršen genocid, a u osamnaest poslijeratnih godina ne može se naći ni jedan jedini slučaj osvete zbog počinjenih zločina. Naprotiv, svjedoci smo da međunarodna zajednica i danas uglavnom mirno gleda kako se sistematski negiraju zločini i genocid, kako se nameće opšti zaborav i gradi model podjednake krivice, i kako se temeljni bosanski narod gura na margine, ograđuje i drži pod nadzorom. Razlog je samo jedan – to su muslimani. Njima treba zabraniti da glasaju za «druge», njih treba držati na uzdi, njima ne treba dozvoliti da imaju značajnijeg udjela u upravljanju sopstvenom državom, čak i ako su većina u toj državi. Njima treba oduzeti čak i Srebrenicu, mjesto jedinog genocida u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Njima treba oduzeti i pravo na sopstveni jezik, treba im oduzeti njihova ustavna i zakonska prava, treba im  nametnuti hrišćanske krsne slave kao praznike. Zamislite da neko u Sarajevu proglasi Bajram praznikom svih građana! I muslimana i hrišćana. Evropa bi skočila na noge!

A koliko puta smo čuli optužbe da je Sarajevo muslimanski grad. Da li ste ikad čuli da neko optužuje Rim da je katolički grad, ili Beograd da je pravoslavni? Iz Banje Luke su Bošnjaci istjerani nožem i metkom, sve džamije su im porušene, oni izbrisani iz isrorije, pa ipak niko ne govori da je Banja Luka pravoslavni grad. Zna se da su sarajevski Srbi i Hrvati, u najvećem broju, otišli slušajući zov svojih nacionalnih lidera. Pa ipak, u tom «muslimanskom» Sarajevu, na posljednjim izborima, kandidati za gradonačenika su bili Hrvat Ivo Komšić, Srbin Bogić Bogičević i Jevrej Jakob Finci. Može li iko sličnu situaciju zamisliti u Banjoj Luci, Beogradu, Valjevu, Zagrebu…? Mi, koji živimo u Republici Srpskoj, znamo kako je biti Bošnjak ili Hrvat tamo gdje su Srbi većina. Na prostorima nekadašnje Herceg-Bosne nije ništa drugačija situacija. Ali, u Tuzli, Zenici, Bihaću, tamo gdje su Bošnjaci većina, niti su rušene crkve, niti iko slavi muslimanske praznike kao praznike entiteta, kantona, opštine, policije, škole, biblioteke… Nigdje nije sjajno onima koji su manjina. Ali, tamo gdje su rasizam, međunacionalna mržnja i zločin bili zvijezde vodilje u ratu, aparthejd je pretvoren u svakodnevni model ponašanja.

Znam da ima dosta Bošnjaka koji, u nedostatku pameti, pokušavaju da budu slični onima koji su ih unesrećili, ali se još nadam da takvih nema mnogo. I sve dok budu tolerantni i otvoreni, sve dok budu ljudi kakvi su vijekovima bili, Bošnjaci će imati i sebe, i svoju državu, i svoj komšiluk,  i svoju budućnost. Ma šta o tome mislila Evropa ili oni koji mrze Bosnu.

Komentari