Često se pitam kako je moguće da svi mi, kao ljudi i kao građani, pristajemo da tako dugo živimo u ambijentu nepodnošljivih političkih laži i podvala? Zar je ovo što je ostalo od nekadašnjeg bh. društva civilizacijski i mentalno toliko inferiorno da njime mogu manipulirati svi kojima je to u interesu – od drugorazrednih političkih lidera i njihovih medija, do hodža i popova?

Piše : Gojko Berić

To što su naši identiteti svedeni na pripadnost vjeri i naciji i silom odijeljeni plotovima zavade i mržnje, kako bi vlastodržačke oligarhije olakšale sebi posao, ne bi smio biti uzrok te inferiornosti. Zar svi mi, kao ljudi i kao građani, nismo žrtve tri etnonacionalističke politike, bilo da im u sindikalnom smislu pripadamo kao glasači ili im se protivimo? To je valjda jasno svakom ko ima zrno političke pameti.

Nažalost, dominantna većina našeg podjelama zatucanog i politički neemancipiranog društva to ne shvata ili ne želi da prihvati. Socijalno fragmentirano na zaposlene i nezaposlene, na siromašne i bogate, potom na razne korisnike budžetskih sredstava, među kojima takođe postoje velike socijalne razlike, jer ministri i parlamentarci, recimo, imaju platu koja premašuje nekoliko prosječnih penzija – tako oblikovano društvo nije u stanju da od vladajućih oligarhija iznudi ni ekonomski prosperitet, ni socijalnu pravdu. To se najbolje vidi po uzaludnim uličnim protestima u kojima uvijek prepoznajete pripadnike jedne socijalne grupacije, pa tako nikada nećete vidjeti na istom mjestu nezadovoljne radnike, penzionere, ratne veterane, nastavnike, medicinare ili policajce, iako svi oni dijele istu ili sličnu sudbinu. To je mentalitet za koji su nepremostive ne samo entitetske granice već i socijalne “granice” unutar iste etničke zajednice. Opći interes, koji bi se ticao svakog građanina i cijele zemlje, nema tu nikakvih izgleda.

Ovogodišnji Dan nezavisnosti suočio nas je sa dosad najizoštrenijom slikom bh. društva, sa prizorima sudara vlasti i jedne frustrirane socijalne grupacije, u ovom slučaju bivših boraca. Noć uoči i u prvim jutarnjim satima tog značajnog dana na gotovo svim TV kanalima vrtjeli su se snimci promrzlih ali odlučnih ratnih veterana koji su blokirali saobraćaj na nekoliko najprometnijih čvorišta u Bosni i zaprijetili da će tog jutra blokirati Sarajevski aerodrom. Teško da je iko od njih u tim satima razmišljao o Danu nezavisnosti ili o njegovom obilježavanju. Bivši borci su samo željeli da federalni premijer i njegov ministar za boračka pitanja dođu među njih i saslušaju ih. Međutim, reporteri nisu mogli da snime scenu takvog dijaloga, jer ga naprosto nije ni bilo. Borci su bili sami. Nije bilo njihovih ratnih komandanata, nije bilo nikog od penzionisanih generala koji žive u berićetnoj hladovini. “A mi smo im to omogućili”, kaže jedan od boraca. Taj praznični dan ostaće upamćen po praznini i metežu, praznini u ljudskim dušama i metežu kako na bosanskim cestama, tako i u kabinetima vlasti.

Ne znam zašto se tako uporno prešućuje činjenica da je referendum o nezavisnosti iznevjeren, jer je država ispražnjena od načela na kojima je 1992. godine proveden, pa je licemjerno da se tim datumom, spašavajući svoju političku kožu, najviše diče oni koji su cijelu tu stvar temeljito upropastili. Da podsjetimo, temeljno referendumsko načelo bilo je načelo o ravnopravnosti građana, a potom i naroda. To je bilo kompatibilno sa zapadnom demokratijom. Međutim, u Daytonu je stvar okrenuta naglavačke – gotovo sva prava akumulirana su u pojmu narod, dok je građanin kao individua potpuno obezvrijeđen. Nikada nije rečeno zašto je referendum bio žrtva mirovnih pregovora. Ako je i bilo “zavrtanja ruku”, to nije trebao biti razlog da se, po povratku pregovarača kući, njegova načela zaborave i od njih odustane. Ali, izgleda da je revizija referenduma u potpunosti odgovarala političkoj filozofiji nacionalističkih stranaka, što su one svojom dugogodišnjom praksom i potvrdile.

Bosna i Hercegovina ni nakon toliko godina nije posve nezavisna, a nije ni demokratska. Tačnije rečeno, njena demokratija je etnonacionalistička, kako srpska, tako i hrvatska i bošnjačka. Politički život u čijem bi fokusu morao biti realni život građana institucionalno nikada nije uspostavljen u potrebnom kapacitetu. Prijeteći bunt ratnih veterana pokazao je koliki je strah vodeće stranke od gubitka vlasti. Umjesto da odu među promrzle veterane, premijer Novalić i ministar Bukvarević sazivaju konferenciju za novinare, kako bi javnost čula šta oni, kao najodgovorniji ljudi, misle o nastalom problemu. Tako smo doznali da je za potrebe boračkih korisnika federalnog budžeta do sada izdvojeno impozantnih 11 milijardi KM, da je za ovu godinu planirano 650 miliona KM i da ne postoje nikakve mogućnosti da se ta cifra poveća. Međutim, tri dana kasnije, govoreći na sesiji Kruga 99, Bakir Izetbegović demantuje svog premijera i tvrdi da u okviru pomenute cifre ima prostora za preraspodjelu u korist bivših boraca sa najnižim primanjima!?

Pravi ključ za rješenje ovog gorućeg problema mogao bi biti jedinstveni registar boraca koji su učestvovali u proteklom ratu. Ali, oko tog svojevrsnog boračkog imenika vlast godinama kruži kao mačak oko vrele kaše. Ako bi pristala na njegovo objavljivanje, bilo bi ozvaničeno ono što i vrapci na grani znaju – da postoje desetine hiljada lažnih boraca i da ih država plaća samo zato da bi SDA i HDZ imali pouzdane glasačke korpuse. Oduzeti im to nezakonito stečeno pravo, značilo bi ostati bez njihovih glasova. Nije slučajno što su propali svi pokušaji revizije boračkih spiskova i eliminacije onih prema kojima država nema nikakvog duga. Nesposobna i korumpirana vlast se, po pravilu, održava na talasima populizma. A populizam, kao što vidimo, ne nudi ništa konkretno, osim što rađa plodove gnjeva.

 

(kliker.info)

Komentari