(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)
Ediba Hujdurovića su u Bijeljini svi znali. Poznati veterinar, iz jedne od najuglednijih bijeljinskih porodica, iz porodice školovanih i imućnih ljudi, sin Mehe Hujdurovića, čuvenog agronoma i društveno-političkog radnika, kako se to nekad zvalo. Istaknuti sportista, čaršijski čovjek koji je imao mnogo prijatelja i družio se s mnogo ljudi, doživio je ono o čemu nije mogao ni sanjati. Kad je zapucalo, izašao je iz Bijeljine, i smjestio se kod kolega u Zobnatici. Otišli su u Njemačku i njegova sestra Dina, zubar, i zet Jahija Alabajči, ljekar, ali su se uskoro svi vratili kući. Zvali su ih prijatelji Srbi, tvrdeći da se njima ne može ništa dogoditi. Vratila se najprije Edibova žena Jasna, poznati bijeljinski advokat, pa sestra, njih dvojica za njima, na kraju su došla i djeca. A onda se klopka zatvorila za njima, i izlaska više nije bilo. Krenula su uobičajena dešavanja.
- « Ubrzo smo shvatili šta smo učinili. A mi smo se vratili najprije zbog roditelja, a zatim i zbog uvjeravanja mnogih prijatelja da ne treba da se plašimo, da smo sigurni. Činilo nam se da smo bezbjedniji ako smo zajedno. Ali, počeli su napadi na kuću, nije bilo dana da ne dođu izbjeglice, napadaju, vrijeđaju, istjeruju. Mi smo dobili radne obaveze. Zet je imao izvjesnu zaštitu, jer mu je pomogla iračka ambasada, on je irački državljanin. Ja sam radio u apoteci Veterinarske stanice. Tu sam susretao dosta ljudi. Svakoga dana slušao sam nove priče o tome kako nestaju ljudi, nestaju čitave porodice, kako su pobili one koji su pokušali pobjeći preko Drine… Strah se uvukao u ljude, na ulici smo šaputali i sklanjali se, da nas ko ne vidi. I tako sam, brojeći dane, dogurao i do 14. jula 1994. godine. Toga dana upali su ljudi Vojkana Đurkovića, a Vojkan je stajao nedaleko, ispred kafića, da kontroliše situaciju. Pokupili su sav pazar i papire, a zatim me izveli ispred lokala i počeli tući. Udarali su me čim su stigli, a onda me ubacili u kombi. Nismo išli daleko. Izbacili su me brzo, na uglu Ulice 27. marta, i onda su se bacili na mene kao zvijeri. Izgubio sam svijest od udaraca. Došao sam sebi u kombiju. Pored mene je bio Nizam Aliustić, profesor muzike, bio je zaposlen u Radio-Bijeljini. I njega su tukli dok smo se vozili. Istjerali su nas u Hasama. Ispred škole čekao nas je špalir kroz koji smo morali proći, a oni su udarali bez milosti. Onda smo morali, jedan po jedan, proći ispred stola za kojim je sjedio Vojkan Đurković, i predati sve što imamo – satove, prstenje, novac…Zatim su nas utjerali u zgradu. Morali smo dva sata da čučimo, okrenuti zidu, s rukama na potiljku. Onda napolje, pa opet kroz špalir. Onda su nas postrojili i doveli dječaka od petnaestak godina, Bio je strašno pretučen. Kažu : našli mu nekakav propagandni materijal, poziv muslimanima Bijeljine i Janje da pruže otpor neprijatelju. Pokažu nam i papir. Nov novcat, nije ni savijen, tek izvučen iz pisaće mašine… To je bio nekakav njihov crni humor, šta li…
Stojimo pod vrelim sucem, oni nas ponovo pretresaju, da vide da nije šta ostalo, i opet udaraju, kako ko stigne. Onda opet u kamion. Istovarili su nas u Jablanici kod Lopara. Bio je to logor u blizini borbene linije, tu su naši ljudi morali da kopaju rovove i izvlače ranjenike. Tu je poginuo i limar, radio je na ćošku na raskršću Dizdarević, pored Kiselice, mnogi su ranjeni, među njima i Malik Dautović. Nas su smjestili u podrum neke prodavnice, bilo nas je pedeset u memljivoj prostoriji. Među nama je bilo i starijih ljudi, jedan je imao skoro devedeset godina. Imali smo malo slame kao ležaj, lavor za nuždu i kanister vode. Ja i Nizam smo bili tako pretučeni, da nismo mogli da stojimo na nogama. Ujutro sam zatražio ljekarsku pomoć, pa su nas dvojicu utovarili u kombi i povezli u bolnicu. Prolazimo usput pored kuće mog kolege Zorana, ja zamolim šofera da stane. Zoran nije bio kod kuće, pa sam mu ostavio poruku – da obavijesti moje roditelje da sam živ. On je to i učinio. U ambulanti me upute ljekaru specijalisti, jer sam mokrio krv. Daju mi i uputnicu na kojoj piše da sam zarobljenik Vojne pošte 7079. Čuj, zarobljenik! Ljekar Olivera Krsmanović pomogla nam je koliko je mogla. Odatle su me, s još nekim teškim bolesnicima, odveli na stadion u Loparama. U maloj svlačionici, dimenzija tri sa tri, bilo nas je deset, nismo imali mjesta da legnemo, pa sam spavao u izlupanoj kadi. Vidio sam kako dolaze kamioni puni ljudi, a onda te ljude razvoze neznano kuda. Kad dođe Crveni krst, mi moramo da se sakrijemo, da nas ne vide.
Moj prijatelj Mićo Davidović sredio je nekako da me upute u bolnicu u Bijeljinu. Tu mi je, kao i mnogim drugima, pomogao doktor Milenko Popović, koji me uputio na VMA u Beograd. Uveče sam se krišom prebacio u Beograd. Na VMA me, kao svog najrođenijeg, primio doktor Veselin Škatarić, koji je nekada godinama radio u Bijeljini, zaplakao je kad me je vidio.
Kad sam se malo oporavio, Mićo me je odveo u Visoki komesaritaj UN za izbjeglice. Tamo sam dobio potvrdu da sam pod zaštitom tog Komesarijata, potvrda je imala broj B. 0027. Mislio sam da će mi to pomoći, ali sam se prevario. Jedno veče upalo je jedanaest policajaca iz Uprave za strance i pogranične poslove. Odveli su me u čuveni zatvor u Ulici 29. novembra, cijelu noć su me ispitivali, osam inspektora i dvije žene za koje nisam mogao dokučiti šta su. Odatle – u pratnji dva inspektora odvedu me u Sremsku Mitrovicu i predaju nekom Zoranu, službeniku pogranične policije. Ponovo vezivanje lisicama za radijator, ponovo ispitivanje bez kraja. Onda su me vezali za sto i počeli tući, bez milosti.Od udaraca su mi pukle obje bubne opne. Pred zoru je stigao faks, svi su gledali u taj papir, a onda otišli da se odmore. Sa mnom je ostao samo jedan čuvar. Kad je on zadrijemao, ja se nagnem preko stola i počnem čitati faks koji je bio na stolu. Od onoga što sam uspio pročitati sledila mi se krv. O meni su bile napisane nevjerovatne laži.
Ujutro mi je to potvrdio i komandir policije. Kaže mi gledajući u faks : «Napisali su da si ti najgori poslije Homeinija, oni misle da smo mi ovdje svi budale.» Ja sam stajao pored stola, ni mrtav ni živ. Dva dana nisam ni spavao, ni jeo, ni pio vode, nisam više vidio na oči. Oni se nešto dogovaraju, pa me izvedu u hodnik i ponovo vežu za radijator. Ostao sam tu cijeli dan. Pred veče mi kažu : «Ideš u Bijeljinu.» Znao sam da me vraćaju nazad u pakao, ali nisam imao snage ni da se uplašim. Išli smo po mraku, nekim seoskim putevima, ja čekam kad će me izvesti i ubiti. Negdje oko ponoći dođemo u Raču, tu me predaju službenicima Državne bezbjednosti, a oni me odvedu u Dvorove. U Dvorovima me našao jedan prijatelj koji je radio u policiji, i smjestio me u sobu, na klupu. Zaspao sam nakon skoro tri dana.
Ujutro su po mene došli Mauzerovi ljudi i vratili me ponovo u Lopare. I sve krene po starom. Dovoze kamione pune ljudi, tuku ih, odvode ponovo na razne strane. Među njima je bilo i Srba koji su odbili da idu na ratište, ni njih nisu štedjeli. Jednog dana dođoše po mene, voze me u Bijeljinu. Tamo saznam da su napadali na moje roditelje da prepišu kuću na Mauzerovog tetka, zlatara iz Tuzle, koji i danas živi u Tuzli. Moj otac je rekao da će im sve dati, samo da mene dovedu. Morao sam i ja potpisati, da bi me ostavili u kućnom pritvoru. Ali, sve je bilo bolje od onoga što sam doživio. Poslije nekoliko dana Vojkanovi ljudi su došli i pokupili nas. Jedino je Jahija uspio pobjeći i alarmirati iračku ambasadu, pa su s pola puta vratili žene i djecu, a mene, oca, majku i punca odvezli u Fazaneriju. Punac je bio bolestan čovjek, imao je prije toga moždani udar, nije mogao ni hodati. Postroje nas, pa nam kažu da ja i roditelji moramo opet nazad, da ponovo potpišemo da poklanjamo kuću. Punac je ostao. Tri dana je ležao na betonu, nikome nisu dali ni da ga podigne. Tek tada smo uspjeli da ga izvučemo.
A kad su nas povezli nazad, iz kamiona vidim Peru Šarova, Vojkanovog pomoćnika, u kombiju punom mojih stvari. Uzeo mi je i psa, njega mi je bilo najviše žao. Kad smo se vratili, u kući zateknemo profesora Milojevića, uselio se sat-dva nakon što su nas pokupili, oko 5 sati ujutro.
Pokušavao sam nakon toga izaći iz Bijeljine, molio sam na sve strane, išao sam, pa su me vraćali. Džaba što sam potpisao za kuću, ni to nije vrijedilo. Opet mi je pomogao Mićo Davidović, učinio je za mene ono što mi, valjda, ni rođeni brat ne bi učinio. Otac i majka su ubrzo protjerani, Dina i Jahija su takođe morali dati kuću, pa opet su jedva izašli, a ja sam platio Mauzeru da mi pusti ženu i djecu. Ja i sin smo u gepeku došli do Mađarske, žena i kćerka na tuđe pasoše. Onda sam platio nekom čovjeku da nas prebaci u Njemačku, dao sam mu sve što imam. Uzeo je pare i nestao. Ostali smo bez ičega, ni odjeću nismo imali kako treba. Onda opet u gepek, pa preko granice, strah, neizvjesnost, put u nepoznato. Ne volim više ni da se sjećam toga. U Njemačkoj sam proveo dvije godine, od toga sam godinu i po dana bio u bolnici, liječio sam se. A onda smo dobrovoljno napustili Njemačku i vratili se u Bosnu.»
Edib Hujdurović je s porodicom otišao u Sarajevo i započeo novi život. Vrijednim radom stekli su Hujdurovići ponovo ono što su nekad imali, ali to Edibu nije bilo dovoljno. Zov rodnog grada bio je toliko jak, da se on vratio u svoju Bijeljinu. Otvorio je veterinarsku ambulantu i ponovo korača ulicama svoga grada i pozdravlja se s ljudima koji su ostali ljudi. Samo sjećanja ne blijede u njemu, sjećanja koja traju kao teški san, kao opomena koja se više ničim ne da izbrisati.
