(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

U majskom vazduhu baškari se Milvoki, grad na sjeveru prevelike i prebogate zemlje Amerike. U kući starih Bijeljinaca Huse i Velide Sofić toplije nego obično, jer se s gostom iz daleke domovine priča o rodnom kraju i dragim ljudima. Ali, kad smo došli do teme koja svakom Bošnjaku leži na duši kao kamen, svjetla u očima su odjednom zgasla. Sudbina Sofića je nalik sudbinama mnogih drugih : lijep i spokojan život, godinama, djeca i prijatelji, sijela i teferiči, rad, i kuća, i avlija… A onda – strah, i poniženje, i progoni, i smrt.

«Znaš, niko ne treba da zavidi onima koji danas žive u Americi ili kakvoj drugoj zapadnoj zemlji», kaže sa sjetom Huso Sofić. «Oni koji mogu raditi, rade danonoćno, a mi, penzioneri, gledamo kako da sastavimo kraj s krajem. A svi patimo od jedne iste neizlječive boljke, od tuge za rodnim krajem i od bolnih sjećanja na ono što je bilo. A pogotovo pate oni koji su izgubili nekog svoga. Samo na to mislimo, samo o tome pričamo. A život prolazi kao brza voda. I džaba ti i ove ulice, i kuće, imali smo mi sve to, i ljepše i bolje, ali,eto, sve odnese vjetar».

Prisjeća se Huso dugih, lijepih godina, prijatelja iz GIK-a «Rad» podizanja kuće i djece, ali kad dođe do onoga vremena koje je ljude zauvijek ispunilo mrakom, zastanu mu riječi u grlu.

« Ne volim ni da se sjetim tih dana. Košmar, pucanje, smrt tolikih poznatih ljudi koji nikome na svijetu nisu ništa skrivili. Dženaze, kakvih nikada u našem gradu nije bilo.  Još me guši ona tjeskoba, onaj strah koji se s prvim mrakom spuštao na nas. Šta li će se noćas dogoditi…? Mene su odmah istjerali s posla, naredbom ratnog Predsjedništva opštine, pa me, kao i druge, odmah rasporedili, po radnoj obavezi, da radim u tom istom GIK-u, ali besplatno. Ni plate, ni radnog staža, ništa, kao da smo marva koju su upregli da vuče, i niko je ne pita ni za šta. Ali, i to je bilo dobro, dok nas nisu pokupili, pa odveli na Majevicu, da kopamo rovove za 18. bijeljinsku brigadu. Ja sam rođen 1934. godine, nisam bio ni dobrog zdravlja, i možeš misliti  kako mi je bilo. A bilo je i starijih i bolesnijih od mene. Bili smo, pored ostalog, i u Tolisi, nekad bogatom hrvatskom selu u Posavini, iz kojeg su svi mještani istjerani. Radili smo kao robovi, a najgore je bilo kad su dolazili Krajišnici. Zvali smo jedan drugog izmišljenim imenima, jer ako za nekoga čuju da je musliman, samo ga izvedu i ubiju. Hladno, kao da ubijaju kokoši.

Ne znam kako sam uspio sve to pregurati. Kad sam se konačno vratio u Bijeljinu, ponovo na radnu obavezu, odlučim da idem. Pomogao mi je Rajko Obradović, električar, divan čovjek, on nije rođeni Bijeljinac, ali smo se slagali kao niko. Pomagao je i drugima, i ne mogu mu to zaboraviti. I dobro je bilo što smo otišli. Ali, to nije bilo ni malo lako. Mi smo svi vezani za svoju kuću, mnogi nisu htjeli da je napuste ni po cijenu glave, mnogi su umrli od tuge za kućom, nije to lako. Što neko reče : kućni prag je najviša planina, valja to prekoračiti…

I sad smo tu, snalazimo se nekako, družimo se, što kažu, krpimo se kako znamo i umijemo, ali duša je u nama bolesna i teško da će ikad moći da se izliječi. «

Husina žena Velida sluša, i uzdiše. Patnja joj se vidi na licu, u očima, u pokretima. Ona je sve te tegobe pregurala zajedno s Husom, ali i nešto mnogo gore.

« Zlotvori su mi ubili brata, Zijaha Brkića. Bio je dugogodišnji konobar, svi su ga znali po nadimku Đokica, nema čovjeka s kojim se nije slagao. Svi su ga voljeli, bio je šaldžija, ljudi su dolazili u kafanu u kojoj radi samo da se našale s njim. Žena mu je bila Srpkinja, Vera, i ne znam da li mu je to neko zamjerio, ne znam šta bi drugo. Bili su rastavljeni, on je živio u stanu s jednim sinom, Vera s drugim. Onda je jednom policija došla po njega. Kad su ga vratili, bio je tako pretučen, da nije mogao govoriti. Zašto – to ni Bog nije znao. Onda su odvođenja učestala. I svaki put je dolazio sve krvaviji. On je bio 35-to godište, nije više mogao izdržati. Posljednji put su ga pretukli tako teško, da se s dušom rastajao šest punih mjeseci. Šest punih mjeseci ja sam ga liječila, dvorila, činila sve što sam mogla. Al uzalud. Umro je od unutrašnjeg krvarenja 18. decembra 1994. godine. Njegovog Alena su, sa 16 godina, pokupili na ulici i poslali ga na Majevicu. Prvo su ga pretukli, kao i oca, a onda je morao na liniju. Niko od nas nije znao šta je s njim sve dok ga nisu vratili teško ranjenog. Srećom, preživio je.

Ali nije sin mog drugog brata Jusufa, Nusret Brkić. Bila je noć između 20. i 21. avgusta 1992. godine, te prve godine našeg stradanja. On je sjedio u avliji s prijateljima Himzom Ferhatbegovićem i Izetom Kastratijem. Upala je policija i odvela ih. Nikad se više niko od njih nije pojavio. Pa, kakva je to policija koja odvodi i tuče, ubija ljude, a, eto, ima zadatak da nas brani od nekoga ko nas napada? Kakva je to policija koja sve to čini, a nikome ni za šta ne odgovara? Zna se ko je to uradio, znamo i mi, ali pravde za nas nema. I šta, na kraju, ostane od života? Da se sjeća i da se pati, eto to ostaje.»

Iznad Milvokija su se kupili oblaci,  kao da se igraju, u granama je pjevušio vjetar, a mi smo sjedili u kući Sofića, dok su nas uspomene punile olovnim nemirom. Kad sam krenuo, rekli su mi : «Pozdravi nam Bijeljinu». Koju Bijeljinu? Onu u koju se vraćam, poružnjelu, drugačiju  Bijeljinu čijim ulicama još šetaju ubice, i koja više nije tamo gdje je vijekovima bila, ili onu Bijeljinu koju oni nose u srcima i koja će, svijetla i topla, trajati dok budu trajali i oni? Kad sam konačno izgubio iz vida ruke koje su mi mahale, učinilo mi se da Bijeljinu ostavljam tu, u toj kući, u dušama njenih ljudi, ma gdje oni bili, a da se ja vraćam u tuđinu, u nepoznato.

Komentari