(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)
U srećnija vremena o ratu smo učili čitajući knjige i gledajući filmove. Znali smo da je rat kad se bore dvije vojske, a ako neko ubije civila, to se smatra zločinom, nakon kojeg zločinac zaslužuje prezir svakog normalnog čovjeka. Učili smo da su takvi bili četnici i ustaše u Drugom svjetskom ratu, u novije vrijeme, a istorija je nudila mnoštvo takvih primjera.
Onda se sve okrenulo naopako. U ratu protiv Bosne i Hercegovine ubijanje civila je postalo pravilo, a o vojnicima se, nekako, manje vodilo računa u tom procjenjivanju. U Semberiji vojnika i nije bilo, osim srpskih, koji su išli iz svog zavičaja da napadaju tuđi zavičaj i tuđe kuće, a na njihovom terenu su neki ljudi, uniformisani, kao i oni, ili obučeni u policijske uniforme, ubijali, progonili, pljačkali, silovali, terorisali i radili sve ono čega smo se nekada užasavali. Vojkan Đurković i njegovi, Mauzer i njegova garda, bezbrojni dobrovoljci iz Srbije i semberskih sela, iz Lopara i Ugljevika, sve se to sjatilo da pokupi krvavi plijen, da ispuni svoju kvotu u temeljitoj akciji etničkog čišćenja. Ubistvo Bošnjaka nije se smatralo nekim velikim grijehom, makar se radilo o ženi ili djetetu. Ubice koje su viđene, identifikovane i prijavljene nadležnim organima , u ogromnoj većini slučajeva, vrlo brzo su ponovo bili slobodni ljudi.
To se dogodilo i Miki Filipoviću iz Ljeskovca.
Svjedok se sjeća :
«Miko je u to doba radio u Vojnom odsjeku, i činilo se da je miran čovjek. Ovdje, u Janji, otvorio je prodavnicu mješovite robe, zajedno sa rođakom Zoranom Jankovićem, ali slabo je radio. I, jednog dana, čujemo da je pozvao Gardu, da odnesu robu, jer ne želi više da radi. Bilo je ljeto 1993. godine.
Do tog dana je sve u vezi s njim izgledalo normalno. Ali, tada mi je došao Zoran. Kaže :» Nešto se dešava s Mikom, mene je napao i udario, jedva sam mu pobjegao» Ja sam mislio : posvađali se, šta ćeš. I vidim ja, došli gardisti, kupe robu. Miko me je vidio na trotoaru, i odjednom se okrenuo prema meni. Znali smo se, nisam s njim nikad imao problema. Ali, tada se odjednom obrušio na mene, psuje balijsku majku. Ne znam da li je bio pijan, ili je nešto drugo bilo u pitanju. Udario me je tako, da sam pao kao pokošen. Onda se dignem i počnem bježati, vidim, ubiće me. Vidjeli su to gardisti, i dvojica potrčaše za mnom, Zenga, i jedan što se kasnije ubio, a repetiraju oružje. U to vrijeme, kad Srbin napadne nekog Bošnjaka, uvijek se nađe još koji Srbin da mu pomogne, jer, ne smiješ se njima opirati, ima da staneš mirno i sagneš glavu kad te udaraju. Nema čovjeka u Janji koji to nije doživio. Svako srpsko dijete je moglo da te išamara na ulici, da ti uzme šta hoće, da te uvrijedi, ti sagni glavu i gledaj da se udaljiš, ako ti je život mio. Trče oni, tako, za mnom, a meni srce stalo. Srećom, naišao je baš u tom momentu jedan policajac iz Janje, pa ih je on nekako zaustavio. Gardisti su se vratili poslu, a Miko se okrenuo. Vidio sam kad je udario usput još nekog čovjeka, a onda se zaputio prema kući Nedima i Slavice Hurembegović.
Bili su to dobri, mirni ljudi. Slavica je bila Hrvatica, fina i pristojna žena. Imali su sina jedinca, Edina, nad kojim su drhtali od kako je zlo počelo. Mali nije više mogao ići u školu, jer je imao pogrešno ime i prezime, pa je ponekad pomagao u Mikinoj radnji, nosio stvari, i tako. Ne znam zbog čega se Miko sjetio upravo njih, ali posljedice su bile strašne. Najprije je pretukao Slavicu, tako, da je stravično izgledala danima nakon toga. Da li je Edo branio majku, da li je zaplakao, šta je izazvalo zlikovca, to niko ne zna. Tek, on se okrenuo ka Edi i počeo ga udarati. Kad je dječak pao, udarao ga je čizmama, krvnički, sve do smrti.
Svi smo bili u šoku, dugo nakon toga. A Edinovi roditelji su se ubrzo odselili iz Janje. Otišli su u Zagreb, i sad tamo žive. U Janju nikad više nisu došli.»
Slučaj ubistva 19-godišnjeg Edina Hurembegovića prijavljen je uredno policiji. Ubica je uhapšen i smješten u zatvor kod Zeljezničke stanice u Bijeljini. Pričalo se da je doživio nervno rastrojstvo, ali to niko nije mogao provjeriti. Tek, uskoro je izvučen iz zatvora i upućen na ratište. U jednom od ratnih pohoda je ranjen, i malo kasnije je umro od posljedica ranjavanja.
Na slučaj Edina Hurembegovića je pala prašina i danas se toga sjećaju samo malobrojne komšije i prijatelji.
Umjesto spomenika mladiću čiji je život prerano ugašen, ispisujem ovu priču, kao svjedočenje o zločinu, o jednom od zločina koji ne smiju biti zaboravljeni.
