Ponoć pada, a ja plovim
tišinom tvog mora.
Rijeke su ti nijeme, a
oči pričaju priču o
hladnoj rijeci:
gdje je sunce jedno
zauvijek zaspalo,
Za umorne od rata,
Za umorne od patnji…
Sutjesko, hladna rijeko,
koliko si ljudskih života
u svojim vodama nosila,
koliko si krikova i boli
partizanskim majkama donijela?
Sutjesko, hladna rijeko,
reci mi: koliko je ljubavi djevojaka
i mladića u tebi ugasilo ratom,
reci mi: koliko je ljubavi novih
u tebi vođeno za zemlju, za vodu,
za cvijet, za slobodu…
Ponoć pada, a ja plovim
tišinom tvog mora. Ruke su ti
nijeme, a oči pričaju priču o
hladnoj rijeci Sutjesci.
Prkosila si svima hladna rijeko
i ponosito tekla u more pobjede.
A livade i brda izmučena borbom
ostavljala da se odmaraju, da
pamte sve pucnjave, sve juriše,
sve pobjede, da se odmaraju, da
pamte…
Ponoć pada, a ja plovim tišinom
tvog mora.
Ruke su ti nijeme,
a oči pričaju priču o
hladnoj Sutjesci.
Danas šumiš kao tada kad
su se vodile bitke.
Danas šumiš kao tada
kad su se gasili životi,
kad se rađala sloboda…
Danas si slobodna, hladna rijeko,
danas si radosna i pjevaš s nama
pjesmu slobode, pjesmu vječne mladosti.
Ponoć pada, a ja plovim
tišina tvog mora.
Ruke su ti nijeme, a
oči pričaju priču o
hladnoj rijeci Sutjesci.
Kad se ponovo vratim tebi
reći ćeš mi: koliko je novih
ljubavi djevojaka i mladića u
tebi rođeno,
koliko je novih ljubavi
u tebi uskrslo za zemlju,
za vodu, za cvijet
za slobodu?
