Piše: Jusuf Trbić

     Početkom aprila 2005. godine, mjesec-dva prije objavljivanja moje prve knjige o zločinima u bijeljinskom kraju „Gluho doba“, u Bijeljinu je došao čuveni foto-reporter Ron Haviv, autor izuzetnih fotografija iz ratova u Hrvatskoj i Bosni. Posebno je značajna njegova fotografija snimljena ispred kuće Bijeljinca Redžepa Šabanovića, na kojoj Arkanov vojnik ( kasnije smo saznali da se zove Srđan Golubović Maks i da je disk-džokej u Beogradu), šutira u glavu mrtvu Tifu Šabanović. Ta je fotografija postala simbol rata protiv Bosne i objavljena je u svim velikim svjetskim časopisima. Dan prije njegovog dolaska održali smo prvu komemoraciju povodom aprilskih zločina u Bijeljini, pod policijskom zaštitom, a na tu je konferenciju, pored više domaćih, stigla i američka novinarka Sara Teri. Ona mi je rekla da Ron Haviv sutradan stiže u Bijeljinu, kao gost Helsinškog odbora, i želi da me vidi.

Sutradan sam otišao da se vidimo. Pričali smo dugo, kao da se znamo sto godina. Zatim sam ga odveo do kuće Šabanovića, gdje je on napravio još nekoliko fotografija, dok ga je snimala ekipa japanske državne televizije, koja je radila film o njemu. Nakon toga vratili smo se u Helsinški odbor i pričali još dva ili tri sata. Na kraju mi je poklonio veliku knjigu svojih fotografija, s posvetom : „ For Jusuf : I hope this work tells the world some of jour story. With people like you Bosnia will survive. April 5, 2005. With respect, Ron.“  /Za Jusufa : Nadam se da ova knjiga govori svijetu nešto od vaše priče. S ljudima poput vas Bosna će preživjeti. S poštovanjem, Ron). Na kraju me zagrlio kao nekog najrođenijeg i rekao mi „Čuvaj se“.

Ovo je priča o Ronu Havivu u Bijeljini.

……………………….      

       Na jednoj od fotografija koje je u bijeljinskom paklu napravio Ron Haviv vide se dvojica arkanovaca kako, napeti, s puškama na gotovs, motre na nekakve neprijatelje u blizini. Ta fotografija, kao rijetko koja, pokazuje prirodu zločina. Bijeljinci i oni koji poznaju Bijeljinu znaju o čemu se radi. Vojnici se nalaze pored zadnjeg zida Doma omladine, leđima su oslonjeni na njega, s njihove lijeve strane, pravo prema objektivu fotoaparata nalazi se zgrada nekadašnjeg Urbanizma, u kojoj je bio smješten Krizni štab SDS-a, a s njim i Arkanov štab. Tu, u toj zgradi, tridesetak metara od zgrade Skupštine opštine, u samom centru grada, ubijeni su mnogi bošnjački civili. Tijela nekih od njih nađena su u dvorištu iza Urbanizma i susjedne kuće u kojoj je bio smješten kafe bar Šico. Vojnici ciljaju – pravo u zid zgrade Službe društvenog knjigovodstva (SDK).

Poziranje

Ovi manekeni zločina imali su vremena da poziraju, kao što su pozirali u Krpića džamiji, kao što su pozirali za TV kamere pucajući iz PAM-a na trgu ispred Skupštine opštine. O tome  je pričao i sam Ron Haviv, kada je 5. aprila 2005. godine, nakon 13 godina, došao da vidi mjesto u kojem je fotoaparatom zabilježio početak bosanskohercegovačke kataklizme. Slike bijeljinskih zločina koje je ovaj slavni američki fotoreporter napravio obišle su svijet, kao dokaz početka rata i prirode toga rata.

«U Bijeljinu sam stigao 2. aprila 1992. godine vođen nekakvom intuicijom. Grad je već bio blokiran. Svi smo znali da rat uskoro počinje, ali nismo znali kad i gdje. Taj momenat, kad su «tigrovi» došli u Bijeljinu prepoznao sam kao početak rata. Arkana sam upoznao u Hrvatskoj, u Vukovaru, i kad sam stigao u Bijeljinu, pitao sam ga mogu li fotografisati, radi dokumentovanja svega što će se dešavati sa srpske strane.  Arkan je rekao da je to u redu, da mi vjeruje, i odredio jednu malu vojnu jedinicu, oko dvadesetak vojnika, da idem s njima i da mogu raditi slobodno. Bilo je mnogo pucnjave u gradu, ali samo u jednom smjeru. Ono što smo prvo uradili, što je jedinica htjela,  bilo je da odemo u bolnicu, jer tamo, kako su rekli, ima mudžahedina.  Proveli smo neko vrijeme u bolnici, ali tamo je sve bilo mirno i nismo našli  ni jednog od tih «boraca».  Prešli smo zatim preko ulice, do džamije preko puta bolnice. «Tigrovi» su ušli u džamiju, popeli se na munaru i skinuli muslimansku zastavu, a stavili srpsku. Pitao sam mogu li da ih slikam i oni su mi dozvolili. Pozirali su u džamiji, s muslimanskom zastavom, i pokazivali tri prsta. U isto vrijeme čuo sam neko komešanje u jednoj prostoriji u džamiji. Ušao sam i vidio da su od jednog čovjeka, civila, tražili ličnu kartu, da se identifikuje. Pokazujući njegovu ličnu kartu rekli su da je pogledam, jer je on fundamentalist sa Kosova.

Hapšenje „fundamentaliste“ sa Kosova

Poslije nekoliko minuta čuo sam vrištanje napolju i izašao sam iz džamije. Preko puta džamije ima jedna kuća, a vojnici su iz te kuće izveli muškarca i ženu. Žena je vrištala i na nju su vojnici galamili. Čuli su se pucnji i čovjek je pao na trotoar. Tada su «tigrovi» na mene povikali da ne slikam, da prestanem da slikam. Bilo je još nekog komešanja i vriske, ja sam se malo izvukao prema kamionu koji je bio u blizini. Shvatio sam da su to muž i žena, čovjek je bio još živ i ona je pokušavala da mu pomogne, a ja sam uspio brzo napraviti još nekoliko fotografija. Krenuo sam prema grupi «tigrova», a kad sam se vratio, i žena je već bila ubijena. Onda su našli jednog mladića, od nekih 17-18 godina, i uveli ga u dvorište džamije. Izgledalo je da je uspio pobjeći, ili su ga pustili, ali kad je vidio da iza džamije nema izlaza, on se vratio, i tu su ga ubili. Nekoliko minuta nakon toga izveli su iz druge kuće još jednu ženu, pa su ubili i nju.

U jednom momentu rekli su da se vraćamo u štab SDS-a, a Kosovara su uzeli sa sobom.. Kad sam vidio da se vraćamo, rekao sam sebi da moram sačuvati dokaz da su srpski vojnici to uradili. Pred štabom sam čekao Arkana da mi da dozvolu da odem iz Bijeljine, i u tom trenutku oni su bacili Kosovara sa prozora na spratu. Bacili su ga na beton. Bio je, nekim čudom, još živ, kad su istrčali napolje i počeli da ga udaraju čizmama, polumrtvog, a onda su ga podigli i odnijeli u kuću. Ja sam to slikao, a uskoro je stigao Arkan i jedan vojnik mu je rekao nešto o tome da sam ja fotografisao. Arkan je tad tražio da mu predam aparat, zajedno sa svim filmovima koje imam, raspravljali smo, i na kraju sam uspio da ga ubijedim da mi uzme samo aparat i film u njemu. On je obećao da će to razviti u Beogradu, i ako bude smatrao da su neke fotografije dobre, vratiće mi ih. Ali, ja sam prije toga uspio izvući iz aparata i sakriti film koji sam već bio «ispucao», i njega sam razvio. Izgubio sam sliku čovjeka kojeg bacaju s prozora, ali imam onu kad su ga tukli, kad je već pao na zemlju. Sutradan sam se vratio u Bijeljinu, ali mi nije dozvoljeno da uđem u grad. Dan kasnije dozvolu sam ipak dobio i vratio sam se u grad. Sve je već bilo završeno i Arkan je šetao  gradom s nekim zvaničnicima. Otišao sam u bolnicu da vidim ima li Kosovara, ali ga nisam mogao naći. Pretpostavljam da je i on ubijen. Fotografije koje sam napravio u Bijeljini objavili su mnogi svjetski listovi, među njima i Tajms, Pari mač, Štern, a kasnije sam od prijatelja Francuza u Beogradu čuo da je Milošević galamio na Arkana zbog tih fotografija. Kasnije, u izjavama za medije Arkan je, kad je već morao da komentariše slike koje su objavljene, tvrdio da su na njima Srbi koje su ubili muslimani. U nekim intervjuima je govorio da sam njegov prijatelj, a u drugima, opet, da jedva čeka da se napije moje krvi.  Nakon  tih dana ne znam šta je bilo s Arkanom, niti smo se ikad više sreli.

Bio sam, inače, i u drugim mjestima u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu, Mostaru, Jajcu, Banjaluci, Manjači, Trnopolju, ali Bijeljina ima posebno mjesto u mojim sjećanjima i u knjizi fotografija koju sam objavio. O tome ovih dana snima film i ekipa japanske državne televize NHK iz Tokija, i to će biti prava priča o onome što sam vidio i zabilježio.»

……………………………….

    Ron Haviv je nedavno ponovo bio u Bijeljini, dvanaest godina kasnije. Došao je sličnim poslom : snimanje dokumentarnog filma o dvije njegove čuvene fotografije, jedna je iz Paname, a druga iz Bijeljine, i to je ona na kojoj arkanovac udara čizmom u glavu mrtvu Tifu Šabanović na pločniku.

Nedavno je jedna naša zemljakinja tražila da se ta fotografija, kao ilustracija mog teksta, ukloni, jer to otvara stare rane porodicama žrtava. A zna da je ta fotografija reprodukovana bezbroj puta u svim medijima i da je postala pravi simbol rata protiv Bosne.  Želim da joj kažem : mi moramo da sjećamo, jer to drugi neće, i moramo da govorimo,  jer ako prestanemo, sve će pasti u zaborav, i biće kao da mi sami ponovo ubijamo žrtve. Fotografija Rona Haviva je izuzetno važna za sve nas, ona je najbolja ilustracija onoga što nam se desilo, to je simbol koji je našao svoje mjesto u memoriji svijeta. A važno je i sve drugo, svaka slika, svako svjedočenje, svaka napisana riječ, i mi to moramo stalno ponavljati, sve dok zločin ne dođe na mjesto koje mu pripada. To je naša ljudska dužnost, to je naš dug i mrtvima i živima.

Moramo se sjećati – da ne bismo morali da se stidimo.

Komentari