Piše: Mateo Topalović

Prije 25 godina, rat je došao u moj grad. Izdaleka se već najavio i prijetio je svima da će od toga ljetnog i sunčanog dana naša budućnost biti potpuno drugačija nego što smo ju do tada zamišljali. Ali mi nismo mogli vjerovati u to: nismo mogli vjerovati da zlo može pobijediti dobro; nismo mogli vjerovati da se iz budućnosti zaista želimo vraćati u prošlost.

Slijedili su mjeseci borbe sa ratom, slijedili su mjeseci borbe sa bratom. Slijedili su mjeseci puni tuge i žalosti, ali i nade i išćekivanja da će iz jednog dana u drugi sve prestati – nada, da će sve biti kao prije onog dana kada je rat došao u moj grad.

Kada je prije 25 godina rat došao u moj grad, rekao je našem bratu da smo ja i naš drugi brat loši, te da onom prvom želimo nanijeti zlo, jer smo to već jednom – prije 50 godina – činili. Dok smo našem bratu pokušavali objasniti da je prošlost prošlost, on je – nastavljeći produbiti rane za koje smo mislili da su zacijelile – postao sve ljući. Rekao je da se čovjek ne mijenja. Ustvari, mijenja se, ali nikako sa lošeg na bolje, već uvijek obrnuto. I bio je u pravu – dokazao nam je to u vremenu koje je slijedilo, dokazao nam je da je otrov rata u svima nama počeo dijelovati.

Kada je rat došao u moj grad, naš brat nas je tukao čime je god stigao. Rat ga je natjerao da mjesta zajedničkih sjećanja izbriše; rat ga je natjerao da ja i naš drugi brat zajedno sa mjestima iz kojih nas dvojica vučemo korijene, koja smo potajno voljeli, čuvajući svoja stoljeće stara sjećanja na tim mjestima, nestanemo.

Rat je natjerao brata da mene i našeg drugog brata istjera iz našeg grada, iz čaršije u kojoj smo živjeli zajedno otkako znamo za sebe, jer više nismo bili dostojni živjeti s njime. Nakon što smo napustili naš grad, tražio je u našim sjećanjima hoće li što lijepo naći, pa je uzeo što je stigao. Kao trag, ponekad je ostavio netaknute fasade, ali većinom prah i pepeo.

25 godina je prošlo otkako je rat došao u moj grad. Nažalost, rat ga još uvijek nije napustio. I dalje bdije nad njime, i to u svakoj razrušenoj i prodanoj kući; u svakom napuštenom selu u kojoj je najglasniji zvuk cvrkut ptica i hod ovaca u daljini; u jadnom stanju u kojemu se moj grad nalazi; u svakoj mladoj osobi i u svakoj obitelji koja ga napušta.

Ipak, nadam se da će rat jednog dana napustiti moj, tvoj i naš grad. Nadam se da ćemo nas tri brata ponovno naći zajednički jezik; da ne zaboravimo, ali praštamo jedni drugima kako to braća inače čine; da ponovno pođemo živjeti zajedno – u zdravlju i veselju, nebitno da li se krstimo ili klanjamo – u mjestu koje svi jednako volimo: rodni kraj…

 

(buka.com)