Piše: Gojko Berić

Bauk evroskepticizma, koji posljednjih godina kruži Evropom, naglo je narastao nakon što su rijeke ljudi iz Afrike i sa Bliskog istoka krenule prema našem kontinentu.

Milion muslimana, uz nešto kršćana, paćenika koji su bježali od rata i bijede, preko noći su promijenili do tada privlačnu sliku Evrope bez granica, pretvorivši niz njenih država u bedeme opasane bodljikavom žicom. Vlade Mađarske, Poljske, Češke, Slovačke i Austrije, potom Slovenije, Hrvatske i Srbije izabrale su bodljikavu žicu, policiju, vojne transportere, dimne bombe i pse da zaštite svoje granice od izbjegličkog stampeda, ogromnog “ljudskog voza”, koji nije držao do pojmova kakvi su teritorijalni integritet, granice i birokratske procedure. Mađarski premijer Viktor Orban, prvoborac dehumanizacije Evropske unije, po stilu vladavine bliži Vladimiru Putinu nego Angeli Merkel, ovako je pravdao svoju rasističku politiku: “Talas izbjeglica koje stižu iz islamskih zemalja mogao bi biti dio ljevičarske zavjere da se Evropa napuni glasačima koji su skloni ljevici.” Premijera je podržao i mađarski biskup Laslo Rigo, dezavuišući i samog papu Franju i rekavši da su migranti “arogantni i cinični”, te da im je cilj da “ugroze univerzalne vrijednosti kršćanstva.”

Analize su pokazale da su od najvažnijih svjetskih događaja koji su se desili u prošloj godini čitaoce uticajnog liberalnog Guardiana najviše iritirali migranti.

Njihovi komentari na Guardianovoj internet-stranici kiptjeli su od otrovne antiemigrantske retorike. “Neka se utope”, “zatvorite granice”, glasile su kratke i jasne poruke. Kao da se obistinila misao austrijskog književnika i dramatičara Thomasa Bernharda, jednog od vodećih savremenih pisaca na njemačkom jeziku, koju je izrekao još krajem osamdesetih godina prošlog vijeka: “Evropa, ona najljepša, mrtva je, to je istina i stvarnost.” Žestoki kritičar Katoličke crkve i austrijskog provincijalizma, Bernhard je zabranio posthumno izvođenje svojih drama u Austriji. U međuvremenu su se mnogi intelektualci, pisci i umjetnici, suočeni sa rasističkim odnosom prema migrantima, razočarali u ideje i ideale Evrope, kakvi su sloboda, pravda i jednakost, smatrajući da ih je upravo EU pogazila. A najviše su se razočarali oni koji su u te vrijednosti najviše vjerovali. “Evropa je rasistička i zato ne prima Tursku”, kaže poznati američki filozof Noam Chomsky.

U Budimpešti je prošlog četvrtka umro veliki mađarski pisac i jedan od najvažnijih savremenih evropskih pisaca Péter Esterházy. U oktobru prošle godine, teško bolestan, Esterházy nije mogao doći na sajam knjiga u Göteborgu, ali je poslao svoj esej pod naslovom “Cvijeće zna najljepše da šuti”, snažno akcentiran politički govor koji je pročitao njegov švedski izdavač. Ne mogavši izbjeći današnjicu, Esterházy između ostalog piše: “Šta se događa sada u Evropi, a šta u Mađarskoj? Bilo bi, zapravo, lako i samo po sebi razumljivo podvrgnuti oštroj i objektivnoj kritici mađarsku praksu, s predsjednikom vlade na čelu.

Potpirivanje mržnje, ksenofobične kampanje umjesto smirivanja strasti… Lako je citirati nepodnošljive rečenice odgovornih mađarskih političara, uzalud bismo tražili nekakav kontekst koji bi te rečenice učinio prihvatljivim. Citirani su mnogo, i biće citirani još i te kako. Gdje je dobronamjernost, gdje je empatija, gdje je ljudskost? Ali malo je samo nabrajati primjere govora mržnje. Malo je za sve to okriviti vladu. Njih to apsolutno ne zanima, nalaze hiljade izgovora, od ordinarne laži, preko manipulacije s podacima, do ukazivanja na moguće zapadne primjere… Šta znači pojava ljudi islamske i afričke kulture u ovoj formi? Da li zaista postavljamo sebi sva moguća i važna pitanja? Ili smo i mi u ratu, pa je i nama važnija sloga, jedinstvo i markiranje protivnika?”

Između Esterházyja i Shakespearea postoji jedna za književnost možda nebitna, ali za nas savremenike jako zanimljiva veza. Naime, i Shakespeare je pisao o ksenofobiji prema izbjeglicama svoje epohe. O tome svjedoči Shakespearov tekst iz prerađenog komada dvojice anonimnih autora “Sir Thomas More”. Radnja se događa 1600. godine u Londonu, za vrijeme vladavine kralja Henrya Osmog. Kralj šalje šerifa Thomasa Mora da umiri pobunu koja je izbila na ulicama Londona, uperenu protiv najezde stranaca, jer će oni “oduzeti posao lokalnom stanovništvu, povećati cijene hrane i zatrovati snabdijevanje grada sa povrćem koje su donijeli sa sobom u Englesku”, te bi zbog toga trebalo da budu protjerani iz zemlje. Prema prevodu objavljenom nedavno u Kulturnom dodatku Politike, Shakespeare piše: “Vi ćete strance uništiti sve, pobiti ih, presjeći im grkljane, uzeti im kuće i na veličanstvo zakona našeg nabaciti kaiš, da njime vučete zakon kao psa. A recimo sada da se i naš kralj na drske prijestupe vaše razgnjevi i progna vas, kud biste išli vi?… Da li bi tada radovalo vas da zemlju neku ćudi toliko varvarske nađete, koja bi vam u izljevu svega groznog bijesa svog boravak odjednom uskratila vaš, i koja bi svoje gnusne kame oštrila na vašim vratovima tad, i gurnula vas nogom kao pse… Šta biste mislili da se i sa vama tako postupa?”

Zanimljivo, zar ne – četiri stotine i kusur godina kasnije migranti ponovo frustriraju Engleze do te mjere da Velika Britanija, u skladu sa ishodom nedavno provedenog referenduma, napušta Evropsku uniju. Postoje, naravno i drugi razlozi koji su većinu Britanaca naveli na ovakvu odluku, ali je strah od ljudi drugačije religije i kulture bio jedan od najpresudnijih. Širom Evrope uzgaja se nova generacija rasista, ksenofobija postaje trend koji otvara vrata najradikalnijim grupama i pokretima, a u krajnjem ishodu fašizaciji društva. Njima je najnovija seoba naroda došla kao dar s neba. Ova pojava nije mimoišla ni države nastale raspadom bivše Jugoslavije. U Hrvatskoj postoji nekakav Kreativistički pokret, čiji pripadnici pozivaju na “rasni sveti rat”, po Zagrebu crtaju svastike, a masovnu imigraciju doživljavaju kao “genocid bijelih nacija”.

“Kupuju li Parižani voće kod Arapa? Idu li djeca u Danskoj u školu s muslimanima? Da li imigranti druge boje dobivaju posao u Italiji? Što se dešava s rumunjskim prosjacima u Norveškoj? Raste li antisemitizam u Europi? A tko su Drugi u Hrvatskoj? Ne bismo trebali biti slijepi kod zdravih očiju. Treba od prošlosti učiti prepoznati znakove, upozoriti na njih. Ako danas o tome ne razmišljamo, onda je Auschwitz bio uzaludan”, upozorava hrvatska književnica Slavenka Drakulić.

Kako je daleko bio Auschwitz godine 1933.? Pet godina kasnije postao je užasna stvarnost.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari