Pismo iz Lukavca

Specijalno za stranicu Preporod Bijeljina piše: Atif Kujundžić

Formalno ili gledano sa sa stanovišta postpuka oblikovanja teksta, ima nečega stvarno kompatibilnog između konačne fakture pjesme i kratke priče Amira Brke u proskribiranom značenju fičer – engl. feature. Pjesnik se ceri iza niza svojih pjesničkih knjiga i gleda čitatelje zatečene u nedoumici. Možda je najznačajnija razlika u samoj čitateljskoj dvojbi: zbog čega mu je ovo pjesma, a ovo priča? Ili pitanju: šta se zeza, kao da može učiniti nešto što je izvan njegove prirode. Koješta. Ali, već je bio na tom mjestu i prosto ga zaobišao, a sada ga iznimno književno tretira! A, kao da bi i trebao. Ama, ne. Riječ je samo o formalnoj i intenciji sljedstvenoj spisateljskom postupku.

Osim svega, žanrovska zbrka na suvremenj književnoj sceni jedina je opća odrednica suvremenih formi, a koja ipak o njima nešto kaže. Inače, niko nema suvisle riječi o svemu. Jer na mjestu koje je pjesma zaobišla, uistinu može nastati priča. Ili, s evidentiranom potencijalnom pričom, tu, uopće ne bi moglo biti pjesme. Zato, iza knjige Amira Brke Crna sveska s puno zadovoljstva vidimo i sve knjige Amira Brke i pjesnika Amira Brku u vrhu piramide kao gospodara riječi i tinte, da parafraziramo naslov knjige i Amiru i meni dragoga spisatelja Ibrahima Kajana.

Ustvari, riječ je o nekoj vrsti ukletosti pisca od trenutka kad se opredijelio za svoju ulogu, do vaspostavljanja fenomenologije duha, barem na rastojanju od Edmmunda Husserla i Martina Heideggera, do Jacquesa Lacana i Jacquesa Derride. A prema Lacanu, fenomen duha definitivno ostavlja nasamo pisca i tekst i konačno – tekst bez pisca i ikoga u svijetu – na svijetu. To je stvarnost kontinuiteta.

* * *

        Amir Brka nije pisac od jučer i zna voditi računa o redosljedu stvari kako god da zagledamo njegovo djelo i pojavu. Obavio je prevelik i raznovrstan književni posao u sasvim konkretnom ključu da bismo smjeli i pomisliti kako je napravio previd ili kako je nepromišljeno ušao u novu knjigu. Ustvari, u Crnoj svesci kao knjizi priča možemo zapaziti kako Brkino književno djelo srasta upravo na osjetljivim mjestima na kojima smo uočavali kontrapunkt žanrovske razlike između pjesme i proze, eseja i priče, romanesknog karaktera Brkinoga narativa, a posebno za račun pjesničke forme.

* * *

        Amir Brka je pjesnik lirske apstrakcije, ali i naglašeno meditativno-refleksivan i snažno kontemplativan osobni primjer lirika uopće. Brka je sve kritrijume i vrijednosti posložio da bude bolje i više od onoga što o pjesničkom i književnom Tešnju do sada znamo. Za razliku od svih, Brka uistinu zna i poima Tešanj, ne mora se ni reći da ga voli, jer, Tešanj nam svima puno znači i smatramo ga dijelom svoga bića i osobnoga identiteta. Našega neporecivo, bitnoga – svakako.

Tešanj je neporeciv od kudret-vode do danas i samo je pitanje koliko smo sigurni u pojavu – to je ono pitanje koje nas razdvaja i čini različitima. Pitanje prosto kao sluh koji čuje kapanje vode na prelivu preko kojega prijeti da će se izliti u potop. Neosjetljivo je misliti kako takva mjesta ne postoje svugdje, gdje god stanemo i na tren. Tako i u tekstu koji pisac ispisuje supstancom svoga duha postoje različiti nivoi i naprsnućapotencijalnog i konkretiziranog smisla.

Za razliku od svega rečenoga o Tešnju u pjesmama, esejima i ogledima, Monografiji grada – romanu Amira Brke, njegov pronicljiv pogled usmjeren je na književnu stvarnost izvan općinskih i regionalnih atara. Ustvari, Amir Brka se sada obraća sam sebi, pojedinostima za koje je podrazumijevao da mogu ostati nerečene i izvan recepcije njegovih zahvata upravo radi postvarenja osobne i neporecive sličnosti/bliskosti djela i ambijenta kojim ga u djelatnom odnosu sa njim, međusobno tvori. Odabirom jezične građe i smislenog konteksta.

Ispostavlja se, kako je sve to što treba dodatno objasniti u tekstu, ustvari samo intencionalni poriv o kojem kao podrazumijevajućem u poeziji i drugim formama i nije bilo potrebno pisati, a koji pojašnjen – žanrovski transformira tekst do mjere da ispunjava onaj zahtjev Jackuesa Lacana: postoji samo tekst. Tako tekst postaje svijet, postaje zvjezdana prašina, ili je zbog nesagledivosti i u detalju bolje reći: maglina.

A ako vam se kao čitatelju povremeno ipak učini da vam je autor podvalio, pa umjesto priče napisao pjesmu ili reminiscenciju, ne griješite. Budite obazrivi, ali se ne ljutite. Autor to čini namjerno, mada su vaše čitateljsko shvatanje i njegova spisateljska namjera najmanje dvije obrnuto proporcionalne stvari, kojima se i sada – bavimo samo ovlaš.

Kao i uvijek do sada za druge forme, Brka je pronašao dobar razlog da ispiše ili iz svega izdviji knjigu kratkih priča u čijem pojedinačnom kvalitetu nema odstupanja, a kojima svoj cilj ostvaruje do kraja u cjelini svoga prethodno ispisanoga književnog djela. Ustvari, Amir Brka je stigao upravo tamo gdje ga je vodila njegova darovita pjesnička dosljednost, njegov predan rad i iskustvo, artificijelnost, neporeciva odanost i opredijeljenost za književnu umjetnost. Brka nas na krajnje književan način instruira u kojoj mjeri je djelo uistinu živim dokazom njegovoga života i rada.

Samo u razvedenom i izgrađenom pjesničkom senzibilitetu u nivou konvencionalnih zahtjeva, grafeme kojima označavamo osobne podatke/informacije postaju neshvatljivo čudo i dobijaju čaroban smisao koji generira našu pojavu kao osobnost. Ustvari, skoro pa na jednak način uvijek, staklastim pogledom prelazimo preko podrazumijevajućih činjenica, mada osnovnih i bitnih stvari u svojim životima koje sadržavaju i nas, ustvari – nerečene. U staklastom pogledu mladoga pjesnika smisao se uzburka, a grafeme očuđavaju. Otvaraju se pitanja u nizu kao o do tada nepoznatoj nam, a ipak našoj drugosti.

Fizička i vremenska bliskost u kojoj se sve događa i sada u Brkinoj recepciji, odjedanputa postaju očiglednim razlogom za pravu buru osjećanja zbog propuštanja prilike da se sa drugim čovjekom i stvarno progovori riječ, da mu se sretnu oči, prepozna misao i osjeti dodir… a tako dugo smo jedno pored drugog, prolazimo kroz ista vrata, istim hodnikom i stubištem, imamo stolove nasuprot u istoj prostoriji i godinama mimo svojih lica geldamo nasuprotne zidove.

Ponekad taj pogled ne susretnemo nikad. Ne izgovorimo tu riječ koja je stalno lebdila između nas. San postaje i stvarniji od stvarnosti jer ga život pretvara u stvarnu senzaciju, u stvarnost koja nam je izmakla kao smrt za koju nismo ni znali da će se dogoditi /kao da uopće ikad znamo tu jebenu stvar!/. Tako to biva zauvijek. Jesu li životi odista tako mali ili smo mi premaleni spram života?

Eh, na tom mjestu mogli bismo i formirati uporišnu tačku ili topos Brkine poetike. Nije riječ niti o kakvom smišljenom očuđavanju, jer to se događa samo po sebi. Riječ je o drugačijem pogledu na općenitost slike, nije riječ o dekonstrukciji ili konstrukciji, riječ je o inteligenciji koja drugačije vidi stvarnost i pojedinosti koje ju čine. Riječ je o suočavanju sa sobom i prostorom svojih ne/osmišljenih previda.

Osnov Brkine poetike u ispisivanju ovih priča u najopćenitijem smislu jeste logička spisateljska inovacija /koju je sračunato stvarajući za njih prostor za previd i njihovo i ostavljanje po strani u dosadašnjem radu/ a koji je sada otkriva kao stvarnosnu nužnost koja ima podjednako bitan značaj prema stvarima koje su rečene, pa su nam tako poznate i vidljive, kao i one koje stoje iza narativa koji čini najobičniji redosljed činjenica.

Zato sasvim književno realnim biva Brkin dojam da je u postojećem potrebno otkriti besmisao, prazno mjesto, jer tako smisao postaje stvaran i makar ogoljen, makar i naizgled – manje vrijedan. Uočavanje besmisla biva najbitnijom odrednicom smisla, a izmišljotine i maštarije skoro su, pa nepotrebne. Tada i fikcija/apstrakcija može postati najstvarniji realitet jer riječ je o našoj unutrašnjosti na najočigledniji način. Čovjek osobno mora dati stvaran smisao svome djelu.

Mada, čovjek je stvorio toliko toga iz čega se više ne može povući, ne umije naći izlaz, makar mu je sasvim jasan smisao kako je upravo i jedino samo u tome spas. Treba razumjeti kako je spas i u smrti, svjetlu, kraju puta i nevidjelici, u kazanoj ili prešućenoj riječi koja stvarno postoji. /Prepoznavanje konkretnih tekstova i fragmenata u ovoj knjizi, ama baš ništa neće promijeniti na stvari, bez promjene u vama – čitatelju. Nasuprot svakakvim mišljenjima, ipak, u svakom primjeru  riječ je samo o našim neizbježnim realitetetima./

Komentari