Priznanje iz Srbije i druge priče

Piše: Emir Imamović

Izdavanjem potjernice za Naserom Orićem, odnosno odabirom događaja u kojem je srebrenički komandant navodno počinio ratni zločin, Srbija je ili priznala agresiju na Bosnu i Hercegovinu ili poništila Dejtonski mirovni sporazum, čija je supotpisnica – ako ne oboje i još nešto više.

Za razliku od bivšeg člana Predsjedništva Ejupa Ganića, odnosno generala Armije BiH Jovana Divjaka, koji su u Londonu, odnosno Beču zatvarani zbog optužbe da su sudjelovali u zločinu izvršenom prije nego je Bosna i Hercegovina postala članica Ujedinjenih naroda,Orića se tereti za smrt srpskih civila u okolini Srebrenice u julu 1992, dakle nekih mjesec i pol dana nakon što je tadašnja državna zastava, ona s ljiljanima, podignuta ne East Riveru.

Pravo je čudna nauka po kojoj je svašta moguće, pa i to da je jedan rat do određenog datuma građanski, a od određenog – međunarodni.Vješti pravnici tako mogu, igrajući se datumima, barem pokušati dokazati kako je BiH početkom maja, kada se dogodila famoznaDobrovoljačka ulica, još uvijek bila dio Jugoslavije, pa nema ništa prirodnije i normalnije nego da se u onome što je tada bio glavni grad Jugoslavije, sudi bivšim građanima iste te Jugoslavije. Uostalom, više je ostataka Jugoslavije bilo u Bosni i Hercegovini u petom mjesecu 1992, nego što Srbije ima na Kosovu danas, iako nekadašnja autonomna pokrajina nije u UN-u, niti je priznaju Srbija ili BiH.

Uglavnom, jula 1992. godine, BiH je bila nezavisna država u ratu u kojem, kako se iz službenog Beograda ponavlja decenijama, Srbija nije učestvovala. Ako, dakle, nije došlo do agresije, a jeste do bitaka, onda se od Bihaća do Trebinja dešavao građanski rat u kojem se jedna grupa građana BiH borila s drugom, barem u Podrinju. U dolini Lašve, Hercegovini ili oko Velike Kladuše, broj aktera je nešto veći…

Beograd je za zločine i zločince s ove strane Drine nadležan koliko i za ubice i ubijene u Ruandi. 

Ukoliko je Orić kriv za zločin u selu Zalazje jula 1992, a oružani sukob u BiH nije imao međunarodni karakter, e onda je, jebem li ga, Beograd za zločine i zločince s ove strane Drine nadležan koliko i za ubice i ubijene u Ruandi. 

Ako, da opet ponovimo, Srbija nije učestvovala u ratu u BiH, njeno je izdavanje potjernice za Naserom Orićem jednako, naravno nepostojećoj, tjeralici iz Sarajeva kojom se general policije SrbijeGoran Radosavljević Guri traži zbog zločina na Kosovu, počinjenih dok se tamo zbilja dešavao najklasičniji mogući građanski rat između dvije etničke skupine.

Srbija, da se skrati i pojednostavi, može ganjati pravdu za srpske žrtve zapadno od Drine samo ukoliko su bili njeni državljani stradali u ratu na njenom teritoriju. To, međutim, znači da je Vojska Srbije – ili SRJ, kako se već to tada zvalo – pod okupacijom u ljeto 1992. držala dijelove neovisne, međunarodno priznate BiH, proglasila ih svojim i podijelila državljanstvo tu zatečenim Srbima koje je onda Armija BiH likvidirala. No, kako nije baš uobičajeno da agresori nakon poraza ili diplomatski iznuđenog povlačenja s tuđih teritorija dijele pravdu, ispada da potjernica za Orićem govori kako zvanični Beograd Republiku Srpsku smatra svojom danas koliko i 1992. i da do onoga što piše u Dejtonskom sporazumu drži koliko i do garantnog lista za mobitel, nekim čudom zalutalog u kutiju s peglom. Mirovni je ugovor, u prijevodu i ovakvom čitanju stvari, tek bezvrijedan papir.

U službenoj se srpskoj politici već dugo, jako dugo, pokušava spojiti nespojivo, bez obzira na to ko je na vlasti. Tako se, recimo, Boris Tadić zalagao i za Srbiju na Kosovu i za Srbiju u EU, ma koliko mu je puta ponovljeno da to jedno s drugim ići neće. Aleksandar Vučić je, opet, istina s ne previše žara, bio i eurofil i rusofil. Miloševića ne vrijedi pominjati, dok je Zoran Đinđić prekratko živio da bi uspio objasniti sunarodnjacima kako se ne može biti malo trudan.

Neće, uglavnom, sve i da ga se stavi na električnu stolicu Vučić priznati da je Srbija bila agresor u BiH, niti će, jer se ne isplati, negirati njenu nezavisnost i vanjske granice, ali mu ne bi bilo mrsko, dapače, vidjeti Orića u kakvoj beogradskoj sudnici. Tako bi najlakše umirio one što ga smatraju izdajnikom i još proširio manevarski prostor za izvlačenje iz neugodnih situacija u kojima se silom prilika nalazi i koje podrazumijevaju manifestiranje manje ljubavi i za RS i još manje ponavljanja gluposti da je za njega Kosovo dio Srbije. Ne treba Vučiću kao direktoru Srbije Orić zbog srpskih žrtava iz prošlosti, već zbog žrtve koju tek mora podnijeti sam. 

Sve to, na kraju, ne znači kako lik i djela Nasera Orića nije važno temeljito propitati –  naravno, u Bosni i Hercegovini, u njenim tužiteljstvima i sudovima. Naser Orić je, naime, sve samo nije romantični junak s mitraljezom, što u ratu u kojem je njegov konj jeo bolje od djece u okruženoj Srebrenici, što u miru u kojem nije zabilježeno da je nešto radio, ali jeste da je očito dobro, itekako dobro zaradio. No, to sa Srbijom veze nema, niti je se tiče, baš kao što demistifikacija ratnog srebreničkog komandanta ne može, nikako i ničim, umanjiti zločin počinjen nad srebreničkim Bošnjacima.

 

(Radiosarajevo.ba)

 

Komentari