Ratne godine Andrić provodi živeći u bijedi podstanarstva i lično odabranoj anonimnosti pišući romane koji će postati remek-djela jugoslavenske književnosti…

Piše: Jasmin Agić

Ime jedinog bosanskohercegovačkog nobelovca književnika toliko se pojavljuje u masovnim medijima da jedan u literaturu neupućen čitalac bosanskohercegovačke štampe može pomisliti da je riječ o savremeniku i piscu koji svojim djelovanjem neprekidno provocira i podbada pomalo usnulu javnu svijest zemlje. O Ivi Andriću pišu se tekstovi u kojima se tematiziraju podjednako njegov život i odjek njegovog djela, a s njegovim političkim, estetskim i ideološkim stavovima polemizira se s takvim žarom i ostrašćenošću da se može pomisliti kako je riječ o osobi koja svojim utjecajem presudno kroji način na koji se oblikuje kulturna politika današnjice. I taj bi čitalac vjerovatno bio dobrano šokiran kad bi na poleđini neke Andrićeve knjige pročitao da je riječ o piscu rođenom koncem 19. stoljeća i koji je mrtav bezmalo pola stoljeća.

Odgovoriti na pitanje zašto Andrić izaziva toliko mnogo toliko složenih i ljutitih reakcija nije nimalo jednostavno, a traženje odgovora samo u iščitavanju njegove literature može nas odvesti u hermeneutički ćorsokak. Za one koji s mržnjom gledaju na ukupnost njegove pojave tvrdnja da je riječ o genijalnom piscu jedinstvenog i neponovljivog literarnog opusa kojem nema ravnog u našim jezicima izaziva navalu bijesa jer u ličnosti Ive Andrića oni vide samo onog beskrupuloznog birokratu koji nije birao sredstva da osigura i sačuva komfor građanske bezbrižnosti. Za one, s druge strane, koji zelotski i nekritički njegovu pojavu koriste kao sredstvo vlastitog ideološkog legitimiranja svaka primjedba iznesena na račun njegovog nimalo moralnog ponašanja predstavlja zadiranje u svetost vlastite vrijednosne metafizike. I baš u tom nerazumijevanju između pogleda koji negira svaku Andrićevu vrijednost i onog koji ga pretjerano idealizira leži piščev nesporazum s vremenom u kojem se doživljava i tumači njegova književnost.

Mladobosanac i integralni Jugoslaven

Gledano s ove vremenske distance i sa sviješću o stanovitom historijskom odmaku, može se primijetiti da je Andrić već u ranoj mladosti ispoljio izrazito jasne i za ono vrijeme krajnje revolucionarne političke stavove. Još kao gimnazijalac postaje fanatični pristalica mladobosanskih ideja i integralnog jugoslavenstva i taj će ga mladalački žar dovesti u prva ozbiljna životna iskušenja. Kada boraveći na studiju u Krakovu doznaje da je u Sarajevu ubijen austro-ugarski prestolonasljednik Franz Ferdinand, napušta studij i, oduševljen historijskim zbivanjima, kreće na put za domovinu. U Splitu ga hapsi tajna policija, a nakon kratkotrajnog boravka u šibenskom zatvoru biva prebačen u mariborski.

Nakon puštanja iz tamnice Andrić je u konfinaciji u Ovčarevu i Zenici, mjestima veoma blizu njegovog rodnog Travnika, gdje se počinju ukazivati obrisi svijeta koji je već pomalo počeo zaboravljati. Zatvor ga uči važnoj životnoj stvari i više nikad neće sebi dozvoliti da uživa u luksuzu političkog radikalizma. Mladi revolucionar u austro-ugarskim kazamatima preobražava se u opreznog i promišljenog buržuja.

Kraljevina Jugoslavija možda i nije bila organizirana po Andrićevim političkim idealima, ali u novoj državi mladi i ambiciozni književnik brzo nalazi svoje mjesto. Uz pomoć svog bivšeg gimnazijskog profesora Tugomira Alaupovića dobiva namještenje u Ministarstvu vjera i odlazi u Beograd. Grad na ušću Save u Dunav oduševljava ga i ubrzo pronalazi svoje mjesto u uzavreloj prijestonici. Druži se s književnom boemštinom i naprednim intelektualcima, a najviše cijeni društvo Stanislava Vinavera i Miloša Crnjanskog. Ubrzo napušta činovničko mjesto u Ministarstvu vjera i postaje karijerni diplomata, a prva namještenja dobija u Vatikanu i Budimpešti. Tih godina počinje objavljivati prozu skrećući pažnju pričama “Ćorkan i Švabica”, “Put Alije Đerzeleza”, “Za logorovanja”, u kojima iskazuje neviđeni pripovjedački dar. Koncizan u izrazu, slikovit u predstavljanju ljudi i predjela, Andrić se u jugoslavenskoj literarnoj tradiciji pojavljuje kao iznenađujuće snažna i neobjašnjiva pojava.

Prve priče, doktorska teza

Prije nego što će u Grazu 1924. odbraniti danas zloglasnu doktorsku disertaciju Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine objavljuje priče “Mustafa Madžar”, “Ljubav u kasabi”, “U musafirhani” i “Dan u Rimu”. Ta doktorska disertacija, pola vijeka kasnije, poslužit će kao temelj na kojem će bosanskohercegovačkii muslimanski intelektualci graditi kritiku njegovog književnog djela tvrdeći da su ideje o “turskom” – pod čime se podrazumijevalo islamskom i orijentalnom – kao stranom i okupatorskom, koje je Andrić formulirao u svojoj tezi, fundament piščevih razmišljanja o bosanskohercegovačkom muslimanskom svijetu.

Gotovo 15 godina djelovat će u jugoslavenskoj diplomatskoj službi mijenjajući mjesta službovanja i neumorno pišući prozu, poeziju i esejistiku. Pedantan i oprezan, izbjegava se nacionalno izjašnjavati koristeći se diplomatskom službom kao pogodnim paravanom da se drži po strani u brojnim javnim raspravama koje se vode o nacionalnom identitetu u zemlji. Ipak, početkom 1930-ih kategorično odbija biti uvršten u Antologiju novije hrvatske lirike, a njenom priređivaču dr. Mihovilu Kombolu šalje pismo u kojem, između ostalog, stoji: “Ne bih nikada mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju.”

Do kraja desetljeća Andrićeva diplomatska karijera ide samo uzlaznom putanjom i pisca 1939. imenuju vanrednim poslanikom Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, pri čemu diplomatske akreditive dobija lično od kancelara Trećeg rajha, Adolfa Hitlera. Taj podatak kasnije će biti korišten kao dokaz Andrićeve “zločinačke prirode” iako je pisac već u prvim danima Drugog svjetskog rata protestovao kod njemačkih vlasti zbog hapšenja i zatvaranja njemačkih i poljskih pisaca i naučnika. Nudi ostavku nadležnima u Beogradu, koja je odbijena, a zatim kao zvanični predstavnik Jugoslavije prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta. Tek nakon njemačke okupacije zemlje napušta Berlin, odbija ponudu njemačkih vlasti da otputuje u sigurniju i neutralnu Švicarsku i vraća se u Beograd.

Život u okupiranom Beogradu, Nobelova nagrada

Po povratku u Beograd biva penzionisan, ali odbija primati penziju, kao što odbija potpisati i Apel srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru, a malo nakon toga odbija da Srpska književna zadruga, “dok narod pati i strada”, kako piše u jednom pismu, objavljuje njegove pripovijetke. Ratne godine provodi živeći u bijedi podstanarstva i lično odabranoj anonimnosti, pišući romane koji će postati remek-djela jugoslavenske književnosti, Travnička hronika i Na Drini ćuprija. Odmah po završetku rata uključuje se u javni i književni život zemlje i obavlja brojne javne funkcije, među kojima je najvažnija ona predsjednika Saveza književnika Jugoslavije. Taj politički, javni i umjetnički rad vrhunac doseže 1954, kad postaje član Komunističke partije Jugoslavije, potpisuje Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku i objavljuje roman Prokleta avlija.

Do smrti 1975. u Andrićevom životu nema većih potresa jer nakon dobijanja Nobelove nagrade za književnost 1961. on u Jugoslaviji figurira kao neupitan javni autoritet, posebno u pitanjima koja se tiču književnosti, umjetnosti i kulturnog djelovanja. No, zato žestina primjedbi koje će se sručiti na piščevu ostavštinu kako vrijeme od njegove smrti bude prolazilo postaje sve jača, nemilosrdnija i ostrašćenija. Posebno se mnogo gnjeva oslobodilo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, gdje mu kulturna i politička javnost nije mogla oprostiti fluidnost i stalnu neodređenost u nacionalnom izjašnjavanju. Kao pisac, u najranijoj mladosti djelovao je u hrvatskom književnom univerzumu, ali nakon preseljenja u Beograd pisao je ekavicom, a nacionalno se izjašnjavao kao Jugoslaven, što je u zemljama iz kojih je potekao shvatano kao da je u kulturnim i identitetskim sporovima pristajao uz “srpsku stvar”.

Osporavaoci značaja njegovog djela neprekidno su proizvodili pseudonarative o zavjereničkoj pozadini njegovog uspjeha, pa su dobijanje Nobelove nagrade objašnjavali apokrifnom tvrdnjom da je Andrić bio član masonske lože. Malo ozbiljnije primjedbe dolazile su iz hrvatskih kulturnih krugova, koji su desetljećima tvrdili da je Jugoslavija u Švedskoj akademiji lobirala da nagradu dobije Andrić nauštrb Miroslava Krleže, koji je, po mnogima, imao izgrađenije i estetski raznovrsnije djelo, ali je cijelog života bio protivnik svemu što je smatrao pogrešnim i nepoštenim.

Andrić i muslimanski svijet Bosne i Hercegovine

U Bosni i Hercegovini odnos prema Andriću bio je mnogo složeniji i mučniji, a naročito su u kritici njegovog djela oštri i bespoštedni bili muslimanski / bošnjački intelektualci koji su u njegovoj književnosti prepoznavali rasistički odnos prema muslimanskom svijetu Bosne i Hercegovine. Najcjelovitiju, najopsežniju i najminuciozniju analizu Andrićevog orijentalizma postavio je Muhsin Rizvić, ali njegova nedovršena knjiga, u godinama poslijeratnih ideoloških obračuna, bit će lažno predstavljana i tumačena, a značaj njenog kritičkog dometa sistematski umanjivan i osporavan. U želji da se Andrićevo djelo odbrani od kritičkog preispitivanja njegovi pseudobranioci svaku primjedbu koja bi podrazumijevala barem latentnu prisutnost “mržnje prema muslimanima” proglašavali su nacionalizmom i šovinizmom, što je samo doprinijelo procesu Andrićevog udaljavanja od čitalačkog svijeta Bosne i Hercegovine.

Isti ti “branioci Andrića” nikad nisu željeli na epistemološki način preispitati razloge zbog kojih je ratno rukovodstvo Republike Srpske, prije svih Radovan Karadžić i Nikola Koljević, dijelove priče Pismo iz 1920. koristilo kao naučni dokaz za opravdanje teze da su muslimani u Bosni i Hercegovini “nešto strano i tuđe”. Ili, zašto nikad nisu barem postavili pitanje kako to da se samo u Andrićevom djelu moglo naći pasaža koji bi se mogli koristiti u opravdanju njihovih suludih ratnih ciljeva?

Andrić je u velikom dijelu bosanskohercegovačke javnosti persona non grata, makar nije živ već duže od četiri desetljeća. Zašto je pisac najmonumentalnijeg književnog opusa postao stranac u vlastitoj domovini teško je dokučiti, ali na nekoliko pitanja koja kao kontroverze prate piščevo ime mogu se dati veoma jednostavni odgovori. Je li Andrić književni genij? Odgovor je: u svakom retku svog djela. Je li nacionalno bio Jugoslaven? Od trenutka kad je počeo politički misliti do dana kad je preminuo u Beogradu. Je li njegov život bio kontroverzan? Svakako, i baš zato je i dalje toliko zanimljiv, obožavan i omražen.

 

(Izvor: Al Jazeera)

Komentari