Piše: Jusuf Trbić

U četvrtak 3. avgusta počinju još jedne “Ljetne večeri”  u Janji, kulturna manifestacija koja se održava već 13.put. Otvaranje je, kao i obično, u znaku velikog koncerta muzike i folklora na ljetnoj bini Doma kulture u Janji, a očekuje se, kao   i obično, brojna publika, koja svake godine proprati početak ove manifestacije. Već druge večeri, u petak 4. avgusta, na redu su dvije promocije knjiga poznate izdavačke kuće “Bosanska riječ” iz Tuzle. Biće predstavljena izuzetno zanimljiva knjiga Miše Ešića “Zašto je zabranjen bosanski jezik”, sa mnogo originalnih dokumenata i komenatara, a zatim i “Brehtova opomena”, knjiga izabranih i novih pjesama Jusufa Trbića. Sljedeće večeri, u subotu, biće predstavljena velika monografija Fudbalskog kluba “Podrinje iz Janje” autora Asima Osmanbašića, a u nedjelju su gosti na tribini o hrani i zdravlju biti prof. dr. Midhat Jažić, prof. dr. Sabit Begić i prof. dr. Kadrija Hodžić. Zanimljivo je da će uz tribinu biti postavljena i izložba tradicionalnih bosanskih jela, a svi eksponati biće na kraju – pojedeni. U ponedeljak je koncert ilahija i kasida, a  u utorak, uz tradicionalnu proslavu 8. avgusta – Dana Janje, publika će vidjeti i pozorišnu predstavu za djecu.

Promocija knjige Jusufa Trbića “Brehtova opomena” biće prvo javno predstavljanje ove knjige, koja je već izazvala veliko interesovanje. Zato donosimo još jedan izbor pjesama, samo za naše čitaoce.

 

VIDJEĆEŠ JEDNOM

Vidjećeš jednom u snu put koji vodi kući

Sjetiće se kosti šapata mesa i krvi

I mejt na tabutu svoje će se bolesti sjetiti

Vidjećeš vjetar koji sjenke po zemlji valja

I zbunjenu šumu kroz koju drveće

Sopstvene korake prebrojava

Sa neba bijela džamija svoj lik prostrijeće po zemlji

Uspraviće se prostor u dubinama bića

U njegovoj ruci sazreće stoljeća kao jabuke

Uporna noć poduprijeće leđima

Ruševni dvorac od snova

U njemu će neznano otkud

Zazvoniti riječi zaboravljene

Riječi od svjetlosti

Tama će se u njima istopiti kao snijeg u oku

Osjetićeš toplinu zemlje i zagrljaj trava

A kamenje starije od neba zagrliće tvoju sjenku

Vidjećeš tada u snu kuću u kojoj si se rodio

I u kojoj se svi tvoji putevi završavaju

AKO PROĐE

U tvom životu  ničega novog nema

Putem krvi gazi kiša

Sitnim koracima

S ledine jeseni zadnje ptice snova

Uranjaju u nebo

Kao puščana zrna

U zoru malj neba u čelo te bije

U suton jeza podiže mrak

Noću šuma u tebi

Drvosječe sanja

Ti se samo na čekanje naslanjaš

Kad dlan nad oči staviš

Vidiš prostor koji se topi

Vidiš kuću koja na tebe čeka

I samo u čekanju postoji

I vidiš avliju

I orah u avliji

I toplu zemlju

I grobove kao somune

Po njima travu ugaženu

I suho lišće uspomena

Kraj prozora stojiš i gledaš

Ranjeni svemir

Na žednu se vodu ruši

I prašina umorna pada

Na pusta godišnja doba

Žubori davna voda

I pjeva glasom velikim i lijepim

Ti šutiš i čekaš

I u tom čekanju živiš

A sve se nadaš da jednom će biti bolje

Biće sigurno bolje

Kad sve ovo prođe

Ako prođe

JUTRO NA OBALI

Mršavo nedeljno jutro

Na pustoj obali sjedim

Sa očima punim tišine

Nijemo je more i gorko

Od sopstvenog sjećanja

U providnom nebu

Ptice kljucaju prazninu

Ovdje sam stao i ostao

Zemlji pod grlom

Daljini pod pazuhom

Jer više nema puta

Ni na jednu stranu svijeta

I više nema gdje da se ode

Umorna zvijer života

Na kraju snaga puzi

Po konopcu između dva bezdana

Tankom stazom krvi

Dok lovci joj za vratom dišu

A tamo gdje mene nema

Tamo je zavičaj čije ime

Ne umijem više izgovoriti

Tamo je srce koje svake noći

Iznova odgoneta

Pred čijom će se kapijom

Ovoga puta

Koraci dželata zaustaviti

Tamo moja kuća na mene čeka

Stub dima se

Iznad dimnjaka

Kida

Ptice s krova

Ukoso padaju

U dubinu

I lišće breze

Kraj  moga mezara

Drhti

                            

BOŠNJAK

 

Odoše dobri dani ko da ih nije bilo

I opet buknu tama koja na tebe vreba

Od kad ti ime pamte A ono što se snilo

Potonu ko kamen u crnu močvaru neba

I skoči noć iz vode ko srna uplašena

Na leđa mrak ti sjedne Zaurla vuk iz čela

I ljuljnu visina sa krošnje očinjih zjena

U tvrđavu straha u provaliju tijela

U gustoj smoli dana tvoje ime se boji

Jer ponovo dolazi doba koje te svodi

Na ništa Ko da te nema ko da ne postojiš

Tvoj  je vječiti zatvor tvoja sopstvena koža

I moraš opet ići putem koji te vodi

U ponore krvi Niz hladnu oštricu noža

                                             

NEDJELJNA ŠETNJA

Nedjelja Zeleni vazduh ljeta

Grad okreće lice ka nebu

Sunce se izležava

Na njegovim ulicama

Narod izveo sebe u šetnju

Šetaju novi i stari građani

Lijepo upakovane dame

I djeca razigrana

I naše ubice šetaju

Koracima lakim i odmjerenim

Mi na uglovima ulica čekamo

Hoće li nas neko primijetiti

Čekamo kamen iz visine

Kap nebesku

Da udari u naša čela

Da razbije našu tišinu

Da pokrene naše olovne noge

Šetaju ubice

Pored nas zastanu

U našim  se očima ogledaju

Poprave frizuru

Namjeste ramena

Zategnu lica i kravate

Nasmiješe se zadovoljno

Pa idu dalje

Pravednim korakom

UMIRU

STARI  BIJELJINCI

Umiru stari Bijeljinci

Na svim stranama svijeta

Sa očima punim leda

Zagledani u doba nepomično

Kad je mrak bio svjetlost

A ne sjenka u svjetlu

U moru neznanih lica utopljeni

U olovu jezika čudnovatih

Umiru vrteći se u krug

Kao muhe bez krila

Umiru stari Bijeljinci

Nevini poput zvijezda

I s njima nestaju životi nepregledni

Nestaju vijekovi nestaju kontinenti

Njihova kuća sad je od neba prostranija

Oni su praznina u koju se

Sve oko njih strovaljuje

Umiru stari Bijeljinci u sebe zazidani

Raste pod zemljom njihov grad

Zarastaju mu rane

Umiru uporno i strpljivo

Ne mareći za zakone i običaje

Za pravila službe i popise stanovništva

Umiru vjerujući svojoj smrti

Kao što slijepci vjeruju tmini

Umiru stari Bijeljinci

Na svim stranama svijeta

Umiru lako kao što umire osmijeh

Pa onda putuju upakovani nježno

Putuju preko brda i dolina

Preko mora i oblaka

Putuju neumorno da se vrate tamo

 Odakle nikada nisu ni otišli

FUGA

Uspravni sati Kula života pustih

Bezbolni anđeli po koži ti niču

Dok te jutro vaja od glasova gustih

Pričajući svoju smrtonosnu priču

 Vrtoglave munje u dubokom licu

 Nikako svog rodnog neba da se sjete

 Ponor se propinje da dohvati pticu

 I male svjetlosti što kroz kosti lete

 Prostrane bolesti svoj zavičaj nude

 Gdje sve te ceste u istu tačku vode

 I  sva se jutra u isti slivaju mrak

U prazne riječi sahranjuju ljude

U pjesmu što više nema gdje da ode

U najveći grob U plavi visoki zrak

MOLITVA PROGNANIH

 

Sve nam uzmi Milostivi

Uzmi nam najprije oči

Da se ne osvrćemo i ne gledamo

Ono što ostaje Uzmi nam ruke

Da ne mašemo planinama pticama

                                         i zvijezdama

Koje putuju Uzmi nam glas To je jedini

Zavičaj koji nam je preostao

                                Uzmi onda i noge

Jer ne znaju gdje da nas odnesu

Uzmi nam sve rane sve ljubavi

                                  sve tuge i radosti

I sva naša lica I sve livade naših života

I želje nam uzmi Njih naročito

I sjenku nam uzmi da ništa nas ne prati

Na strmom putu spasonosnog umiranja

Uzmi najzad i sjećanje i skloni ga

                                              u najdublji

 Kutak svog nemjerljivog ponora

 Ne ostavi ni crno ispod nokata

 Sve nam uzmi

 Ti koji nikada ne vraćaš

 Ono što nam oduzimaš