Mooreuov udžbenik za početnike

Piše: Gojko Berić

Neke tako jednostavne i očigledne stvari ponekad znaju biti predmet potpuno besmislenih rasprava. Godinama je, recimo, trajala medijska polemika o tome je li Haški tribunal sredstvo raznih političkih interesa ili nije? Tačnije, da li je taj međunarodni sud politički potpuno neovisan ili podložan političkim pritiscima? Pritom je zanemarivana prosta činjenica da je pomenuti sud osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a, institucija u kojoj je koncentrisana najveća politička moć međunarodne zajednice, pa je prirodno i logično da Haški tribunal nije mogao biti nezavisan od tako snažne političke moći. S druge strane, u tom istom sudu pravdu ne vrše nikakvi idealno programirani roboti, već ljudska bića. A ona su, poznato je, prilično kvarna roba. Takav je slučaj sa svim sudovima ovog svijeta. Zato su ocjene o radu Haškog tribunala tako različite kako u stručnoj, tako i u široj javnosti, a najrazličitije su među ljudima koji su u proteklom ratu ostali bez cijelih porodica ili su i sami preživjeli logore i stratišta. A takvih je najviše u Bosni i Hercegovini, gdje su, opet, nemjerljivo najviše stradali Bošnjaci, nad kojima je izvršen niz masovnih zločina, a u završnici rata i genocid u Srebrenici. Učinkom Tribunala, koji je uz mnogo dobrih stvari ispoljio i nedopustivu sporost i odugovlačenje nekih važnih procesa, poput procesa Slobodanu Miloševiću i Vojislavu Šešelju, nisu zadovoljni ni Srbi i Hrvati. Ako se zna da niko nije siguran hoće li general Mladić dočekati izricanje pravomoćne presude i da vodeći ljudi Suda priznaju da većinu ratnih zločinaca ruka pravde možda nikada neće stići, to postaje frustrirajuće za sve one koji se još nadaju pravdi.

Haag je ipak daleko, protiv njegovih postupaka se ništa ne može, jer oni imaju prećutni legitimitet najmoćnije među svjetskim silama, ali je animozitet ovdašnje javnosti još izraženiji prema Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Ako njihovi jako dobro plaćeni pravnici u službi zakona ne znaju koliki im je ugled među građanima, neka sjednu u bilo koji sarajevski taksi i zapodjenu temu o našem slavnom pravosuđu, i imaće šta da čuju. Ozbiljni i kompetentni ljudi koje susrećem, advokati i sudije stare i starije garde, navode bh. pravosuđe kao primjer katastrofalne kadrovske selekcije.

Ali, problem nije samo personalne prirode, jer cijeli sistem funkcioniše na inflaciji loših kadrova, regrutovanih iz stranačkih odreda. Opće nezadovoljstvo radom pravosudnih organa, uključujući i sektor policije, nije motivirano isključivo “arhiviranjem” niza teških ratnih zločina i ništavnim učinkom u kažnjavanju ljudi iz korumpirane političke vrhuške, već i vladavinom bezakonja i uličnog nasilja, što građanima ulijeva strah. Da su državni tužitelji i državne sudije, kako koji i kako kada, na svojevrsnoj mentalnoj vezi sa najmoćnijim strankama, to znaju i vrapci na grani. Čak štaviše, oni su duhovni sinovi ove ili one stranke. Nicholas M. Hill, koji je pune tri godine bio drugi čovjek Ambasade SAD-a u BiH, izjavio je prije dva mjeseca kako je glavni državni tužitelj Goran Salihović “pod ozbiljnim utjecajem bošnjačkih političkih snaga”, te da u Tužilaštvu radi “previše slijepih sljedbenika SDA”. Ako je tako, onda od ove države nema ništa. Zašto je američki diplomata bio ovako izričit u jednoj više nego ozbiljnoj stvari tek kad je napuštao našu zemlju, pitanje je bez odgovora.

Sva je prilika da je ova Hillova izjava bila povod Jonathanu Mooreu, šefu Misije OSCE-a u BiH, da zatraži od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) da njegovom timu omogući uvid u predmete koji se odnose na ratne zločine, kako bi obavio njihovu nezavisnu analizu. Zahtjevu su se suprotstavili Tužilaštvo na čelu sa Salihovićem, a potom Amir Zukić, generalni sekretar SDA. Oštre osude stigle su i iz Demokratske fronte Željka Komšića, kao i od nekih bošnjačkih pravnika. Pozivajući se na nezavisnost pravosuđa, oni navode da “nigdje u svijetu strani državljani ne mogu ostvariti uvid u istrage i dokumente sa oznakom tajnosti”. Nažalost, neki formalno važni, a u suštini suvišni ljudi, kao da ne znaju u kojoj zemlji žive. Jer, Sud i Tužilaštvo BiH nisu nikakvi simboli njene pune političke nezavisnosti, nego su, naprotiv, jedan od simbola njene političke zavisnosti, oličene u poluprotektoratu međunarodne zajednice. Sjetimo se samo da je visoki predstavnik Paddy Ashdown imao u vodećim zapadnim medijima nadimak “Maharadža od Bosne”. Pa, ako je VSTV od svog postojanja pod uplivom domaćih etno-oligarhija, zašto ne bi bilo i pod uplivom međunarodnih faktora, ako oni žele da pomenutu instituciju učine boljom nego što jeste?

Činjenica je da radom Tužiteljstva i Suda BiH, svako iz svojih razloga, nisu zadovoljni ni Bošnjaci ni Srbi ni Hrvati. Znate li koliko je puta glavni haški tužitelj Serge Brammertz dolazio u Sarajevo i koliko je puta izrazio svoje nezadovoljstvo radom najviše sudske instance u zemlji, njenom za evropske standarde nevjerovatnom sporošću, kao i opstrukcijom predmeta koje joj je Tribunal još prije nekoliko godina proslijedio kao gotovo završene. Priča o tome da u ovom slučaju Misija OSCE-a “direktno ide naruku Miloradu Dodiku” potpuno je besmislena i samo zamagljuje suštinu stvari. Dodik može biti dio ove priče tek kad odgovori na pitanje koliko su optužnica protiv srpskih ratnih zločinaca podigli sudovi u RS-u? Sve dotle, on je u pitanjima pravde moralno diskvalifikovan. Njegov referendum je potpuno beznačajan, to je račun između njega i međunarodne zajednice. Stvarno poniženje i za državu i za njeno vrhovno pravosuđe predstavlja namjera OSCE-a da nakon uvida u tražene spise, od kojih neke Tužilaštvo navodno krije, sačini analizu koja će našim državnim tužiocima i sudijama poslužiti kao udžbenik za početnike u tom poslu. Iz tog udžbenika će moći naučiti kako da svoj posao obavljaju valjano.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari