Piše: Dino Prohić
roslava Dana RS nema veze ni sa ustavom ni sa religijom. To jednostavno ima veze sa osnovnom pristojnošću.
Skupština srpskog naroda u BiH proglasila je 9. januara 1992. republiku srpskog naroda u Bosni i Hercegovini kao nezavisnu cjelinu unutar Bosne i Hercegovine, s ciljem da je pripoji Jugoslaviji, koje u tom trenutku nije ni bilo. Srbija je ustavnim promjenama iz septembra 1990. potvrila odluku republičkog parlamenta iz 1989. te suspendovala ustav SFRJ, što je de jure bio kraj Jugoslavije.
Osnivanje nacionalnih autonomnih oblasti u Bosni i Hercegovini, srpskih i Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, počelo je već u septembru 1991. godine. Podsjećanja radi, referendum o nezavisnosti BiH, koji se u srpskim izvorima nerijetko navodi kao povod za rat održan je 28.februara-1.marta 1992.
I onda je došao rat sa svim svojim pratećim djelima- ubistva, silovanja, progoni. Gotovo niko od 3.5 miliona stanovnika BiH nije ostao nedotaknut zlom koji to sobom nosi.
Suština rata svodila se na etničko zaokruživanje teritorija na koje su Srbi smatrali da imaju istorijsko pravo. U praksi, to je značilo da na teritorijama pod njihovom kontrolom ne mogu živjeti Bošnjaci i Hrvati, a etnički čiste teritorije mogle su se ostvariti samo- pogađate, etničkim čišćenjem. Pomenuti izraz je eufemizam za ubjanje i zastrašivanje naroda koji je poslat u bijeg.
Jedan od ideologa toga bila je kasnija predsjednica RS, Biljana Plavšić, koja je i pojasnila šta su ciljevi rata. Neke od njenih najozloglašenijih izjava su da je etničko čišćenje “sasvim prirodna pojava” ili da “dva miliona Srba mogu da izginu da bi ostalih šest živelo u slobodi”.
– Ja bih više volela da potpuno očistimo istočnu Bosnu od Muslimana. Sve i da zadržimo 70 posto teritorije – nema tu mira. Ja njima ne želim ništa dobro. Ali, da ja budem mirna, ja njima moram dati da oni imaju neki način života, da sebi organizuju život, da ne bi mene sve vreme uznemiravali. Tako ja shvatam tih 30 muslimanskih posto teritorije, izjavila je svojevremeno Plavšić.
Suština je dakle u tome. I to je sprovedeno na terenu. Ko god se obreo u Foči, Višegradu, Čajniču, Prijedoru, da ne nabrajam, kako su se te zamisli sprovodile u djelo. Da se ne lažemo.
Svakom civilizovanom biću ovo bi trebalo da bude monstruozno. A eto, izgleda da nije. Valjalo bi ove stvari imati na umu kada se obilježava Dan RS.
Danas djeca naših prijatelja slave dan kada je donesena odluka o tome da se (bez selekcije) protjeraju ljudi koji su sa njihovim roditeljima išli u školu, družili se, veselili i plakali, međusobno se zaljubljivali i išli jedni drugima na slave i bajrame. Djeca naših prijatelja slave, jer djeca za bolje ne znaju. Šta će djeca kad su oni samo dio jedne navijačke grupe, a čovjek kad je u grupi radi samo ono što i svi ostali. A naši prijatelji? Slave i oni jer nemaju hrabrosti da budu drugačiji i da dignu glas protiv očiglednog zla.
Ja sam Bosanac i Hercegovac. Meni je svako ko je rođen i odrastao između Drine i Une, Save i mora, moj zemljak. Ja nikada nisam prihvatio da postoji neka ”naša strana” koja ubija moje prijatelje. Neću nikada prihvatiti da ”moji” čine zlodjela, bez obzira šta je povod za to.
Nije to stvar politike. To je stvar morala. To je ono kad istovremeno mrziš ono što Izrael radi Palestincima, a istovremeno mrziš i ono zlo koje je vijekovima činjeno Jevrejima.
Ono što nas čini drugačijim od životinja nije vjera ni nacija. To je osjećaj pravde. I nema tu, ”ali”. Nepravda je jasna stvar, ne može se to relativizirati, bez obzira koliko to pokušavali. Zlo je zlo, bez obzira ko ga kome čini.
A opirati se zlu koje se tako duboko nastanilo u politiku nekadašnje Jugoslavije nije lako. Za to treba hrabrost koja je po svemu sudeći potpuno nestala iz našeg mentalnog bića.
Nekada su Bosanci i Hercegovci bili poznati po svojoj hrabrosti. Danas smo samo raskoljena masa kukavica koja se u svemu sklanja iza otomanskog, hrvatskog ili srpskog korpusa. I zato nam je tako kako jeste. I još će dugo ostati.
Proslava dana RS nema veze ni sa Bošnjacima ni sa Srbima ili Hrvatima. To je proslava ideologije zla. Osnovna pristojnost nalaže da zlo koje se drugima desilo nije pristojno slaviti. Zašto je to toliko teško pojmiti?
(tacno.net)
