Piše: Jusuf Trbić

Kreću, eto, i promocije moje knjige “Čuvari vremena”, knjige o istoriji Bijeljine i Janje i značajnim ljudima, , ali i o nekim ljudima i događajima iz sadašnjeg vremena. Trudio sam se da sve to predstavim na jedini mogući način : kao zajedničku prošlost svih nas, jer ono što je bilo, ne može se naknadno dijeliti, sjeći i prekrajati. U Semberiji su oduvijek živjeli ljudi različitog etničkog porijekla, različitih religija, opredjeljenja, zanimanja, i svi su oni, na razne načine,  utkali sebe u tu zajedničku istoriju. Nerzuk Ćurak je zapisao : “ Naše razlike su naš identitet.”

U cijeloj Bosni se tako živjelo vijekovima, a razlike su postale važne tek kad se javio nacionalizam u Srbiji i Hrvatskoj, u skladu s probuđenim velikodržavnim ideologijama. Tek tada, polovinom XIX vijeka, pod uticajem tih ideologija i, posebno, crkvenog učenja, Bošnjaci pravoslavne i katoličke vjere postali su Srbi i Hrvati. To, samo po sebi, ne bi bio problem, da i jedni i drugi nisu stalni predmet manipulacija političkih elita jednog i drugog bosanskog susjeda, a cilj im je isti : cijepanje i podjela Bosne i uništenje Bošnjaka. Pokazalo se da je, u etnički mješovitoj sredini, nacionalna identifikacija moguća samo u suprotstavljanju drugima, u sukobu s njima. Tamo gdje sukoba nema, potpuno je nevažno šta je ko po etničkom porijeklu ( u SAD, na primjer). Razlike su potrebne samo onome ko želi sukobe, jer različitost je potrebna za rat, a sličnost – za mir. Zbog toga svud u Evropi žive građani, a samo kod nas pripadnici plemena, koji moraju slijediti zov nacionalnih truba, ili ih neće biti.

Ni socijalna bijeda, ni sve veća kriza i ekonomska propast ne mogu da probude ljude u Bosni i da im pokažu da je upravo ta etnička podjela glavni problem. Jer, svi žive loše, i sve lošije, svuda mladi ljudi odlaze, a najviše s etnički čistih teritorija. Vladavina “naših” nikome nije donijela dobro. Ovih dana se to svakodnevno potvrđuje u Republici Srpskoj, u kojoj sve veće siromaštvo prijeti masovnim srpsko-srpskim sukobima. Dodik je izdajnicima proglasio sve koji ne misle kao on, što znači da najmanje polovina stanovništva spada u tu kategoriju. Plus stranci na svim stranama. Džaba što nigdje nema Bošnjaka ni Hrvata, pogotovo ne u vlasti, pa njih niko ne može proglasiti krivcima za siromaštvo i prezaduženost. Pokradeno je sve što se moglo, ugašene su skoro sve velike firme, i svuda, u svim sredinama širom države, to su učinili “naši”. Da li je ikome zbog toga lakše u duši?

Uz sve to, i dalje se njeguju obrasci lažne prošlosti, i to uporno čine sluge sistema, kojima je tako lakše da žive i da upravljaju drugima. Prošlo je dosta vremena od  početka aprila, a meni u glavi uporno odzvanjaju riječi navodnih “oslobodilaca” Bijeljine. Među njima je bio i dugogodišnji predsjednik Skupštine opštine Dragan Đurđević, koji bi, po prirodi posla, morao biti funkcioner po mjeri svih građana, a ne samo onih četničkog usmjerenja. Pa ipak, na morbidnoj svečanosti, na kojoj se slavi ubijanje bijeljinskih civila kao nekakvo “oslobođenje” grada, Đurđević je izjavio ( kako su prenijele Semberske novine) :” Nazvali smo taj dan Danom grada, ali nakon tih nekoliko dana borbe slobodno možemo reći da je to bio dan pobjede, jer smo spriječili muslimanske fanatike da zauzmu Bijeljinu” i dodao da su stradale civilne žrtve a da vojnih nije bilo.

Dakle, nije bilo žrtava među borcima ni jedne ni druge strane, nije bilo ni ranjenih, ni zarobljenih, niko od boraca nije ni viđen, ali su zato arkanovci, uz pomoć domaćih “rodoljuba” pobili desetine civila,  i to pred svjedocima. To je, po Draganu Đurđeviću,  bilo  “oslobođenje” Bijeljine. Tome je još jednu neviđenu laž dodao Milomir Savčić, predsjednik Boračke organizacije RS, koji je izvalio kako je u Bijeljinu “ u noći između 30. i 31. marta 1992. godine, ubačena specijalna jedinica muslimanskih paravojnih formacija pod nazivom “Crni labudovi”, na čelu s Hasanom Tirićem”. Kao bivši general Savčić bi morao znati da “Crni labudovi” nisu bili nikakva paravojna formacija, već jedna od elitinih jedinica Armije BiH, formirana krajem 1992. godine na prostoru Sarajeva. Smiješna je tvrdnja da je 5-6 navodnih pripadnika te buduće jedinice toliko zadeveralo bijeljinske Srbe, da im se nisu mnogli oduprijeti ni brojne jedinice JNA, stacionirane na ovom području, ni vojska iz bijeljinske Kasarne, ni redovni i rezervni sastav policije, ni brojna Teritorijalna odbrana, ni masovno naoružani srpski narod, već su im u pomoć morali doći arkanovci iz Srbije, koji, pri tome, nisu naišli ni na jednog borca, pa su pobili stotinjak nedužnih civila. To je, valjda, ta čuvena srpska hrabrost.

Da bi “podebljao” tu laž,  izvjesni Zoran Vasić, predstavljen kao bivši oficir JNA i pripadnik Kontraobavještajne službe, dodao je : “ Paravojne formacije, koje su i proglašene terorističkim organizacijama od vodećih svjetskih sila, na mučki način su se organizovale i izvršile blokadu svih institucija u kompletnom gradu Bijeljini.” Vasić nije precizirao da li se radi o Al Kaidi ili ISIL-u. Zaista nečuveno. Čak i ako je “laž spasila srpski narod”, kako je napisao Dobrica Ćosić – što je mnogo,  mnogo je.

Ovakvim idiotskim laganjem ne može se graditi ni zemunica, a kamoli zajednički život u jednoj multietničkoj državi. O tome bi morala voditi računa svaka vlast koja ima makar zrno pameti u glavi. Jer, uz ovakvu krizu i neimaštinu, uz ovako loše društveno uređenje i nezarasle ratne rane, ovakve morbidne svečanosti i besprizorne laži mogu donijeti samo dodatne probleme. A belaja je, čini mi se, svima već preko glave.