(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Kadra Zulčić rijetko dolazi u Bijeljinu. Nije Tuzla daleko, brzo se stigne, ima Kadra u Bijeljini i brata i djevera, red je da ih ponekad obiđe, ali, njoj se ne dolazi. Suviše su teške uspomene, suviše je veliki kamen prošlosti koji joj dušu pritiska. A i kad dođe, bježi da ne prođe ni blizu Ulice 27. marta. Da ne gleda, da ne misli, da se ne sjeća. Tako je lakše. Ipak, jednom je krenula s bijeljinske autobuske stanice na drugi kraj grada, ali kao da je neka magla pala na njene oči i na srce, noge su je nosile same, nikako poslije nije sebi mogla objasniti šta se desilo. Hodala je kao u bunilu, putevi su je sami vodili, došla je sebi kad je hladni metal kvake na ulaznim vratima dodirnuo njenu šaku.  Bila je to kuća u ulici u kojoj je znala svaku stopu, kuća na broju 61, u kojoj je znala svaku ciglu i svaki klin u nju ugrađen, kuća koju su ona i njen Derviš svojim rukama cijelu podigli. Stresla se i pobjegla nazad, na autobusku stanicu, pa u Tuzlu, u toplu sigurnost svog novog doma.

Prošle su godine od onog dana kad se u njenom životu otvorila crna provalija,  ali, kao da je juče bilo. U Bijeljini je zapucalo, niko nije znao šta se dešava. Kuće Zulčića stitskale su se jedna uz drugu, u strahu i neizvjesnosti.

: «Bio je 2. april 1992. godine. Sat prije nego što se dogodilo najgore, pala je zolja pred kuću. Ja i Derviš smo bili u hodniku, mislili smo da se kuća ruši. Kad se tutnjava smirila, mi u panici. S nama su bili i naš sin Admir i kćerka Alma. Admir kaže : «Moramo bježati». Ali, mi ne smijemo. Kako ćemo izaći, kad se puca i padaju granate? Ja nazovem policiju i pitam ih šta da radimo, kuda da idemo. Glas s druge strane saopšti mi hladno da oni ne znaju ništa, vojska je na ulicama, policija je nemoćna i ne smije ništa preduzimati, moramo se snalaziti sami.

Nakon sat vremena upadoše dvojica u kuću. Nisu bili arkanovci, imali su one stare uniforme, zelene, a arkanovci su imali one nove, šarene.  Govorili su kao i mi, a ne kao Srbijanci. Bili su odavde. Jedan od njih, izrazito visok, mlad, nešto tamnijeg tena, upita Derviša kako se zove. Kad je čuo ime, kaže : «Tebe i hoću». Pitam ga zašto traži Derviša, pa njega su svi znali kao izuzetno mirnog, tihog i dobrog čovjeka, šta će mu on. Nije mi ništa odgovorio, samo povede Derviša napolje, a meni naredi da ostanem u kući. Čujem da psuje Dervišu majku, pa mu onda kaže da mu cipele neće trebati. Valjda je Derviš krenuo da uzme cipele. Ja pretrnem, stisne me za grlo, samo što se nisam srušila. Odškrinem vrata da i ja pođem napolje. I čujem: « Prekrsti se». Derviš šuti, pa kaže : «Ne znam se ja krstiti». «Ja ću ti pokazati», veli vojnik, pa ga ošamari iz sve snage. Derviš pade, ali se odmah pridiže i uspravi. «Prekrsti se», viknu još jednom krvnik., a Derviš ponovo mirno, on nije ni znao drugačije : «Neću ti se ja nikad prekrstiti». Tada vojnik zaurla : «Zini, zini kad ti kažem», pa mu opali metak u usta. Ja vrisnem, vrata se otvoriše, a on se okrenu meni. « Zar gledaš», viknu, pa ispali dva metka iz automata. Meni se zacrni pred očima. Kad sam došla sebi, u prvi mah ne znam ništa. Ni gdje sam, ni šta je bilo, ni otkud nešto ljepljivo i crveno po meni. Poslije sam shvatila da je ubica promašio, ali su se meci odbili od zida i pogodili me u plećku i u butinu. Bila sam sva u krvi. Pogledam oko sebe i vidim : leži moj Derviš, glava mu okupana krvlju. U panici, ustanem nekako i dobauljam do kuhinje. Kroz prozor vidim trojicu-četvoricu četnika, novi redenici sijaju se na njima. Uspjela sam stići do djevera Fahre, to je kuća do kuće, kažem mu « Izgleda da su ubili Derviša». Na brzinu me umiju, pa ja i Fahro krenemo nazad. Taj prizor nikada neću zaboraviti, sanjala sam ga noćima, i noćima nakon toga znala sam presjedjeti pored prozora, tresući se kao prut. Bojala sam se ponovo zaspati, da ne vidim opet to što sam vidjela tad.

Moj Derviš leži, i nekako sam znala da je mrtav, niko mi to nije morao objašnjavati. Jedna cipela mu na nozi, drugu nije uspio navući. Glava mu sva u krvi, donja vilica izvaljena. Ja stojim, gledam, pa kao da sam poludjela, kažem : « Šta mu je to s vilicom?». Fahro brzo uze onu njegovu vilicu pa je vrati na mjesto, i sve to poveza maramom.

Vrijeme poslije toga kao da je prošlo u snu, malo se čega sjećam. Uspjeli su me odvesti u bolnicu, i dok sam ja tamo ležala,  mog Derviša su sahranili. Tada nisam bila uz njega. Kad sam došla kući, ni smirila se nisam, a nastadoše nevolje. Policija je došla po sina, izbjeglice navalile na kuću, ne znam ni kud ću ni šta ću. Odem do Moce Stankovića, on je bio glavni, da vidim šta ću, a on mi kaže da izvedem sina iz Bijeljine, jer ću i njega izgubiti. U očaju, zavapim : «Pa, što ste navalili na nas, nit smo bogati, niti nam je kuća velika, kome smo mi šta skrivili?» On šuti.

Srećom, sin je bio pribran. «Ja moram bježati», kaže, « neću da čekam da smrt dođe po mene, kao babo».  Odem tad do Ace koji je vozio autobus za Austriju i ispričam mu sve. Kaže mi da dovedem sina i da se ne brinem. I zaista, izveo ga je, kao i mnoge druge, Bog nek mu podari sve najbolje.

Ostanem ja sama sa 20-godišnjom kćerkom. Nije bilo dana da mi nisu dolazili, prijete, istjeruju, svi kojima to padne na pamet : izbjeglice, ljudi iz opštine, policajci, vojnici… Neki Todorović iz opštine dolazio je da nam popisuje stvari, prijeteći da ne smije faliti ni kašika, inače ćemo platiti glavom. Toliko se on brinuo za naše stvari. Bile smo obadvije na ivici odluke da se ubijemo. Ko zna kako bi se to završilo da nije bilo komšije Zdravka Ljubinkovića, on nas je branio kad  niko drugi nije ni htio ni smio. Posebno je uporan bio jedan policajac. «Vi ste Muslimanke i ne možete ovdje živjeti. Ako ja budem živ, vas neće biti, ubiću vas ako ne izađete.» U novembru 1993. godine u našu kuću je provalio jedan bračni par, tada je nastao pravi pakao.

Krajem godine uspjela sam i kćerku izvesti, i to poslije neviđenih muka. Našla sam čovjeka koji je bio spreman da je izvede, tako je rekao, dala sam mu hiljadu maraka. Al kad su pošli, steglo mi se grlo, neću da plačem, ali suze samo ljevaju. Zakunem ga da mojoj  Almi ništa ne bude, da je niko ne darne. Bila je mlada, lijepa, dvadeset godina! On mi obeća čvrsto da će sve biti u redu.  A kad su otišli, ja riješim : ako moju Almu neko samo prstom dirne, ubiću se. Šta imam i od ovakvog života? Čini mi se, nisam ni disala tu noć. Ujutro mi jave iz Sremske Mitrovice da je Alma tu, da se razboljela, pa će se zadržati tu kraće vrijeme prije nego krene za Beograd. Ali, ja ne vjerujem. Jedva nekako dobijem taj broj, pa tražim ima li neka žena u toj kući, računam – valjda  mi žena neće slagati. Zaista se javi neka žena, ozbiljna, objasni mi sve, i ja se smirim. Sutradan se Alma javi iz Beograda, čeka vezu za Njemačku. Pošaljem joj tad torbu stvari, izmislim srpsko ime žene kojoj to šaljem, pa ubacim u autobus. Poslije toga bilo mi je skoro svejedno šta će biti sa mnom, važno je bilo da su djeca daleko i da njih ne mogu dohvatiti.

Ja sam tada prešla da živim kod brata u Bukreš. Spavala sam sama u šupi, bojala sam se da će opet doći neko da me traži, pa može njima nauditi. Izašla sam iz Bijeljine tek 4. maja 1994. godine uz pomoć Crvenog krsta, u velikoj razmjeni logoraša. Ni to, naravno, nije prošlo glatko. Zadržali su me u zatvoru, jer su u mojim stvarima našli i nekakve srpske novine, zamotala sam stvari u njih. Ali, oni kažu : «Ti nas špijuniraš». Jedva su me pustili, jedva. I tako je mom paklu došao kraj. Imam dobru djecu i četvero unučadi, volim ih više od ičega na svijetu. Živim za njih. I žalim samo što mog Derviša nema da ih vidi, da  im se i on obraduje kao i ja, bar jednom. Toga mi je žao.»

Dok je pričala o prošlosti i o Dervišu, Kadrine crne oči ličile su  na dva ponora iz kojih sipa kiša tuge. Ispričala mi je svoju priću, a onda skočila i otišla niz sokak ne osvrćući se, kao da bježi od nečega što je još može stići. Bježala je od sebe i od te priče, od pakla koji svako od nas nosi u sebi, bježala da ne gledam više u njene suze, bježala oborene glave, znajući da pobjeći ne može.

Tek kad je otišla pogledao sam fotokopiju dokumenta koji mi je dala. Bila je to zvanična potvrda o smrti Derviša Zulčića, pod brojem 417. U rubrici «Podaci o uzroku smrti» piše : «Poginuo 2. 4. 1992. godine u ratnim sukobima u Bijeljini.»

U ratnim sukobima? Za srpsku vlast ratni sukob je  kad naoružani uniformisani ljudi ulaze u kuće uplašenih i bespomoćnih civila, pa ih ubijaju bez milosti. Tjerajući ih pri tome da se krste. Za tu vlast umrli su, zvanično, prirodnom smrću, oni koji su pobijeni metkom u potiljak, protjerani ljudi su otišli sami, dobrovoljno, moleći tu istu vlast da im pomogne da se isele i ostave sve što imaju, za tu vlast džamije su pale same, a logor u Batkoviću bio je mjesto za godišnji odmor. Za tu vlast  krive su žrtve,  a ne zločinci, za tu vlast nije poželjno ni da se govori o vremenu zla, o krvnicima i onima koji su patili, za tu vlast lijepo je podići spomenik kupusu u centru Bijeljine, ali o spomeniku ubijenim Bijeljincima ne može se ni govoriti. Za tu vlast Bošnjaci i Bosna su nužno zlo, pa što manje zla, tim bolje.

Tako je bilo nekad, tako je i sad