Piše: Jusuf Trbić

 

Prošlo je dvadeset godina od još jednog strašnog zločina u Bijeljini, najvećeg nakon ubistva porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić. To je ubistvo šest članova porodice Isić, među kojima je bilo i dvoje djece – od dvije i .četiri godine. O ovom  zločinu se sve zna, jer je to jedini slučaj kad je ubicama suđeno u toku rata. Ali, da pođemo redom.

Polovinom aprila 1995. godine izrečena je presuda grupi ubica za stravične zločine nad Bošnjacima. A povod da im se sudi bio je banalan : nakon niza ubistava, članovi ove grupe su opljačkali kuću Steve Jankovića u Suhom Polju, pa si ih uhvatili. Optuženi su bili : Branko Đurić Grbo, rodom iz Bosanskog Broda, Zoran Pantić Pinc rođen u Odžaku, Željko Lakić iz semberskog sela Međaši (tu i danas živi), Vukašin Karolić Vule iz Martinaca, Rade Novaković Papagaj iz Ljeskovca kod Bijeljine, Zoran Tešanović Zoka iz Međaša, Vlajko Mihajlović iz Velike Obarske, Zoran Jović iz Srednjih Zagona, Radovan Mitrović iz Međaša, Milorad Simanić, koji je takođe živio u Međašima, i drugi. U istrazi su okrivljeni priznali i zločine pred kojima pamet staje.

U januaru 1993. godine ubili su Nedžada Kurtovića ( 1969.), njegovu trudnu ženu Edinu (1970) i Edina Arnautovića ( 1975.) , kojima su obećali da će ih prebaciti preko Drine. Slučajno je ostao živ Edinov brat Enver, koji je, dok su čekali da ih povedu prema vodi, izašao iz kombija. Ostalo troje su poveli Željko Lakić i Branko Đurić Grbo, u pratnji Mitrovića i Simanića, a Đurić ih je pobio pucajući iz automatske puške. Šta su radili do oktobra, ne zna se, ali se zna kako su likvidirali cijelu porodicu Isić. Oni su stigli iz Teslića, jer im je Rahman Isić poslao papire da idu u Njemačku. U grupi su bili : Rahmanova supruga Belkisa (1970.), njegova djeca Kemal (dvije) i Kemala (četiri godine), Rahmanova majka Devla (1949.) i osamnaestogodišnji brat Mirsad i njegova šesnaestogodišnja supruga Nermina. Isići su se uredno javili Crvenom krstu, pa policijskoj agenciji za deportacije «Evropa», a oni su ih smjestili u hotel, dok ne dođe vrijeme da idu. Sreo ih je Zoran Tešanović, i kad je čuo da hoće da idu, ponudio im je da ih njegova grupa prebaci preko Drine. Dalje je sve išlo uobičajenim tokom. Odvezli su ih Lakićevim  kamionetom u blizinu njegove vikendice na obali Drine u Balatunu i najprije ih opljačkali do gole kože. A onda je Đurić pucao iz automata u jednu ženu. Kad je mlađe dijete počelo plakati, on ga je uzeo ispred sebe i pucao mu u potiljak. Iz blizine, hladnokrvno. Onda je pušku dao Pantiću, koji je ubio Mirsada i njegovu suprugu, pa se vratio po drugo dijete i ubio ga pucnjem u potiljak, dok je Lakić držao žrtve da ne pobjegnu. Nakon svega, tijela su pobacali u vodu, a onda otišli u Pantićev stan da podijele novac.

Sljedeće njihove žrtve (za koje se zna) bili su stari Bijeljinci Jusuf i Subhija Hodžić. Ubijeni su, jer su Zoran Jović i Vlajko Mihajlović željeli da uzmu njihov stan. Ponudili su 300 maraka za taj posao Đuriću i Karoliću, a oni su to prihvatili. Po svjedočenju Vukadina Karolića, kad je Đurić  ubio Jusufa, a Karolić doveo Subhiju da i nju ubije, ona im je mirno rekla : «Djeco, nek vam je na čast.» Na kraju se naknada za ova ubistva svela na 200 maraka. Sto maraka po glavi. Ubicama je i to bilo dovoljno.

Sljedeći na redu za ubijanje bili su Sajtovići – Refik i Sabiha, i njihova 13-kćerka Amra. Branko Đurić je predložio da ih pobiju, da bi on uzeo njihovu kuću. Kad su ih doveli na obalu Drine, Sajtovići su im dali sve što imaju, a Sabiha im je dala i ključ od kuće i rekla im da ima još 200 maraka na bojleru. I molila ih da joj bar dijete poštede. Uzalud. Đurić i Lakić su najprije izveli iz auta Refika, doveli ga do vode i oborili na zemlju, a Đurić mu je ispalio metak u potiljak. Leš su bacili u Drinu, pa se vratili po Sabihu i malu Amru, koje su sve to gledale iz auta. Đurić je i Sabihi pucao u potiljak, a Amri u leđa. Pa su i njihove leševe bacili u vodu, a onda se vratili u kuću, da pokupe što se može naći. Svratili su i do novopečenih komšija Zlatana i Milene Tomić i ispričali im šta su uradili, pa su i Tomići  otišli u kuću Sajtovića, i uzeli više stvari. Valjda su mislili : šteta da propadnu.

To je ono što su sami priznali. Šta su još učinili – ne zna se. Ostala je sumnja da su počinili još neke zločine, među njima i ubistvo Ćehajića u centru Bijeljine. Ali, to sud nije ni ispitivao. Osuđeni su na najblaže kazne, ispod zakonskog minimuma, jer su imali olakšavajuće okolnosti. Svi su bili mladi, oko 20 godina, bili su u lošem materijalnom stanju, a presudna olakšavajuća okolnost je bila to što su svi bili – pripadnici Vojske Republike Srpske. Nije pomenuto najvažnije, ono što ih je, zapravo, opravdavalo. Sve žrtve su bile Bošnjaci. Ali, to se valjda podrazumijevalo.

Niko od njih nije odslužio kaznu do kraja. Zoran Pantić Pinc je, ubrzo nakon presude, pušten iz zatvora da prošeta sa sestrom koja je došla iz Švajcarske da ga vidi. I nikad se više nije pojavio. Branko Đurić Grbo je prebačen u Srbiju, gdje je nastavio da se bavi kriminalom. Željko Lakić živi mirno u Međašima. I svi ostali su danas pošteni i poštovani građani. Prašina pada na te strašne zločine, na krv nevinih, na dječije suze. Ali, koga to danas interesuje u državi koja ne zna za sebe, i  u entitetu koji je i nastao na krvi, suzama i kostima nevinih i u kojem se najveći ratni zločinci slave kao heroji?

Komentari