Piše : Jusuf Trbić

 

Šta se to dogodilo pa da u nama zavlada pustinja u kojoj ne raste više nikakav cvijet slobode niti potreba za slobodom? Šta se dogodilo da smo toliko otupjeli na sve, pa bez ikakvog otpora slijedimo one koji nas vode pravo u moralnu i ljudsku provaliju? Nedavni građanski bunt u Sarajevu i više gradova BiH odjednom je mnogima otvorio oči, pa su vidjeli : naši domaći lideri svih boja  bez prestanka nas glupo lažu, potkradaju bez mjere, ponižavaju bez pardona, vrijeđaju bez ustručavanja, a mi – šutimo.  Veliki posao pretvaranja građana u poslušne pripadnike stada rade zdušno političari i političke stranke, državni aparat, škole i univerziteti, vjerske zajednice i mediji. Oni su u nove uzore promovisali zločince, patriotske glupake i nacionalne lopove, patološke tipove poput Kačavende i neumjerene lažove, raspoređene od akademika do partijskih trčkarala, korumpirane rukovodioce i novopečene doktore nauka, koji su doktorirali u šestoj deceniji života, bez ijednog naučnog rada, pa sad revnosno uče studente onome o čemu sami ne znaju ništa. Naše živote ispunili su šundom, kukavičlukom i  neznanjem, a korumpiranost postavili kao vrh života. Krađa, prevara, nemoral, duhovna ispraznost – to su postali horizonti koji su međa svima i svačemu. Od nas se traži da vjerujemo njima a ne sopstvenim očima, da gluho i slijepo, zaključanih mozgova, ne pitamo ništa i ne tražimo ništa, već da slijedimo bez pogovora pokliče ovnova na čelu svakog krda.

Oni su u krvi srušili stari svijet, da bi fukara isplivala na površinu, kako bi rekao Andrić, da bi srušili sve stare uzore, da bi unizili znanje, poštenje, čovječnost, sve što oni sami nemaju, kako bi svijet dobio njihovu mjeru. Oni su pokrenuli ratove, jer je lakše ubijati i pljačkati, pogotovo bespomoćne ljude, nego raditi i misliti. Milošević je govorio . «Ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo». A nije se zapitao : šta ćemo kad prestanemo da se bijemo? Kad nas opet dočeka rad kojeg se grozimo, red kojeg ne želimo i bijeli svijet kojeg se plašimo? Ono što su oteli polako se istopilo, plamene ideje se ugasile, probuđeni cvjetovi velikodržavnih ciljeva, krvlju zalivani, ponovo se sasušili. Ali, sve dok tako uspješno stvaraju pustinju u nama i oko nas, ne moraju da se brinu. Nametnuli su nam poslušnost kao mjeru ponašanja, ulogu pripadnika bezličnog stada kao svetinju, turbo-folk i rijaliti šou kao zamjenu za stvarnost, oklop nacionalnog kao pilulu za spavanje. A dokle će to trajati – do nas je.

U entitetu u kojem živim, u Republici Srpskoj, stvorena je neka vrsta pravoslavne kvazi-.države, u kojoj, zvanično, žive samo Srbi – pravoslavni vjernici, u kojoj i entitet, i opštine, i sve entitetske firme i ustanove imaju krsnu slavu, a bolnice, poput ove, tek otvorene, u Bijeljini, nose ime «Sveti vračevi». U entitetu u kojem, po Ustavu, žive tri ravnopravna naroda, niko osim Srba nema pravo na postojanje. Republika Srpska je, kaže Dodik, ostvarenje težnji srpskog naroda. Dobro, a šta je s težnjama druga dva ravnopravna naroda? Da li je Dodik tek tako okrenuo ćurak naopako, pa počeo da svesrdno podržava i opravdava Radovana Karadžića, koji je, još na početku rata, poručio da u srpskoj državi treba da žive samo Srbi? I da li to novi vožd s ove strane Drine ponovo zaziva kataklizmu, da bi ostao i opstao, i plaštom nove mržnje pokrio staru, sakrivajući usput sve ono što je sklonio na stranu, za sebe i svoje? Lakše je pozivati na mržnju i nacionalnu ugroženost, nego objašnjavati zašto se Republika Srpska zadužila do grla,  gdje su nestale pare od privatizacije i prodaje firmi, i zašto narod više nema šta da jede. I on će tjerati svoje, pa šta košta, nek košta.

Narod je počeo otvarati oči, i ovdje i tamo. Ostaje da se vidi hoće li početi da sviće, ili će neko opet zatvoriti prozore, spustiti roletne i pogasiti svjetla u balkanskoj krčmi.

Komentari