Piše: Atif Kujundžić

Od nebrojenih koji su krenuli Bogu na Istinu ili pošli Preseliti na Ahiret, pa se predomislili tokom kliničke smrti i vratili ovome svijetu, bespogovorno smo čuli istu priču: u samo jednom trenutku pred Kraj, munjevito su pregledali film Svoga Života, što neslučajno Jeste. Čovjek Preseljava da bi na onom svijetu položio račune Svome Stvoritelju. Ustvari, čovjek cijeloga svoga vijeka živi s tom mišlju na pameti i memorira svoj život kao u kompjutorski file. Taj file se, eto i ortografski kao od šale pretvara u film pamćenja o svome životu. Film uvijek pripravan za pregledavanje kadrova koji ga čine, pa tako i prikazivanje Glavnome Akteru ili, Vrhovnome Redatelju Svega.

Nijaz Alispahić je spisateljski fenomen koji emanira i uspravlja se iz bosanskoga jezika svoga rodnoga, kozlučkoga kraja. U tom procesu emanacije njegove samosvijesti, spisateljski je artikulirao svoj cjelokupan opus, a jedan je od rijetkih Bošnjaka koji se uspješno i samosvojno oprobao u svim književnim vrstama priči i pjesmi, drami i dramatizaciji, do eseja i romana, pa k tome i vrhunaravno kao autor libreta za opere: Hasanaginica, Zmaj od Bosne, Aska i Vuk, Srebrenica. Cijeloga svoga ljudskog i spisateljskoga vijeka Alispahić ima ono nešto što ne umijemo objasniti, niti u njegovoj ljudskoj pojavi, niti u njegovome spisateljskom djelu. To nas fascinira, bez daljnjeg.

U romanesknoj formi koje se prihvatio u zrelim godinama života i rada, a koji je naslovio Putopisi sa onoga svijeta, susrećemo se sa Nijazom Alispahićem koji ležeći u mrtvačkom kovčegu i poigravajući se sluhom i pamćenjem o dobro znanom putu i krajoliku u kojemu je proveo vijek, ispisuje romaneskni putopis rekonstruirajući okoliš i vlastiti život. Prema svome inventivnom biću Alispahić je otvorena priroda koja djelom ostavlja trag. Ovaj put na osnovu dijaloga koji vode vozač gospodin Jozo i suvozač Debeli Dino, te na osnovu njemu dobro znanih njihovih naravi i jake ljubavi prema dobrome jelu i piću, ravnodušnosti prema njegovoj smrti kao i prema životima cijeloga svijeta, Alispahić bilježi svoju priču o životu.

Riječ je o autorefleksivnom, autoironijskom i nadasve autobiografskom tekstu. Iznenada preminuli pisac Halimija Svirac kojemu je na Lapadu zatajilo srce uoči dogovorenog susreta sa privlačnom mladom Čehinjom, autoreflektira se u razgovoru i ljubavnom duelu između liječnika i medicinske sestre koji sluša već mrtav u mrtvačnici, a potom i u dijalogu koji vode njegovi suputnici i koji on sluša iz mrtvačkog kovčega u pogrebnom automobilu na dugom i vrludavom putu od Dubrovnika do Tuzle.

Razgovor vode u većem dijelu njegovoga života njemu dobro poznati ljudi, ovaj put kao vozač – gospon Jozo i suvozač – Debeli Dino. Sam u kovčegu i bezglasan, akustikom svoje lobanje identificira autobiografske refleksije i esejizira ih kako bi dorekao i ono što je u životu tek natuknuo. Mrtav je, a nije vrdalama, pa  dovršava svoje životne poslove, monologe i dijaloge, odnose sa ljudima i spisateljsko djelo. Osnovni motiv kreativnog subjekta možemo uzeti životnim iskustvom instaliranu potrebu da svoje književno djelo dovrši i privede kraju, jer on je svirac prije i poslije svega. Da oko njegove životne slike ni u njemu samom ne ostanu nedoumice.

Na dugom i krivudavom putu, Halimija Svirac pretresa stavku po stavku obavljenih i započetih poslova i svijet disperznih slika i prizora koje pamti. Prvih kratko u formi konstatacija. Drugih, razložno tabireći sve elemente i razloge, introspektivno i retrospektivno preispitujući pojedinosti, sračunato i kao posebno nominirana poglavlja romana. Vidi se, neki su mu posebno prirasli srcu, s nekima je definitivno srastao, od nekih se baš želi rastati, pa se u dijalozima u kojima posebno dovitljivo i verzirano reagira osjeti produbljena misao i namjera, oštroumno odmjeravanje i usmjeravanje samo njemu poznatome nijjetu, cilju i zaključku.

Sve počinje tek kao misaona igra i pošalica usmjerena na riječi koje izgovaraju vozač i suvozač prolazeći cijeloga mu vijeka poznatim ambijentom, a onda se s osjećanjem zauvijek otvorenog vremenskog beskraja na raspolaganju razvija do prizora, slika, scena, činova, prema tokom života pravljenome spisku – njemu i profesionalno bliskih oblika komuniciranja i građenja dijaloga, dramskog narativa i kompozicije, scenske izvedbe.

Konačno sam sa sobom, Halimija Svirac /Halimija je ime iz naslova njegove prve knjige priča Vrtovi sirotog Halimije/ u svojim nakanama ili samo u njihovim naznakama, jer suviše je volio život da bi se odmah i do kraja posvećivao razvijanju svake pomisli o spisateljskom zahvatu do samoga kraja. Sada to čini da utuče vrijeme i da to po osjećanju ljudske obaveze privede željenom značenju i kraju. Pri tome, jednako je na tragu literature i svoga stvarno osebujnog i bogatog životnog iskustva. Razvija situacije slijedeći smisao visoko izgrađenih kriteterijuma i mjere za svaki pojedini aspekt komuniciranja s idejom, a tako i komuniciranja sa ljudima i svijetom koji ravnodušan ne dopire dalje od površine mrtvačkoga kovčega.

Spisatelj je sveden na nutrinu kovčega kao autorsku mogućnost materijaliziranja intelektualnog spisateljskog bića u jeziku i dovršavanja osobne antropologijske ekspedicije životnoga puta. To je igra u koju autor ulazi s najvećim mogućim ulogom jer je moguća jedino kao istina. Ne prenemaže se, kao što nikada i nije činio, a mnošto pojedinosti po prvi put postaje konačno i bjelodano.

Ljudski i autorski ulog je visok, ali je komuniciranje sa čitateljem efektno i stvarnosno. Autor se sam propituje o svemu i ne izbjegava tačne odgovore kako bi sliku učino ljepšom. Slika mora biti stvarna. Evidentna i istinita je autorova potreba da se život saopći na neporeciv način, autoreferencijalno i ironijski tako, da u njeno saopćavanje povjeruju drugi ljudi.

Život je na početku stvari trebao biti i ličio je na nešto drugo i de facto, izgledalo je da se može izbjeći svaku sličnost sa životima drugih, životima koje znamo ma koliko nam bili važni, dragi i bliski. Ma koliko smo na njih svikli i shvatili ih baš na taj način. Sada se ironiziranje osobnoga stava i pozicije pojavljuje kao istina o njima i samome sebi, kao granična vrijednost u toj moćnoj stilskoj figuri pojavljuje se sva moguća bliskost naših života, tegoba i ljepota za sve skupa i svakoga posebno. Tako i nas kao čitatelje uvjerava da nećemo niti u kakvoj postavci ili primjeru proći bolje jer su izgledi i uvjeti za sve sasvim jednaki i ishod isti, mada nam sposobnosti ni približno nisu takve. 

* * *

        Ustvari, još za života, autor je u najvećem broju svojih potreba i njihovih primjera postupio onako kako to red i običaji nalažu. Živio obiteljski. Radio ljudski. Nastojao biti svoj i pošten. Izabrao je i osigurao mjesto pokopa. U obitelji dogovorio brojne pojedinosti uvjeren kako će sin slijediti dogovor i data obećanja. Nikome nije išao uz nos, samo je radio kako mu se sviđa jer je znao da to čini o svome trošku i u jedinoj mu pruženoj prilici.

Sada dok u mrtvačkom kovčegu putuje do mjesta boravaka i pokopa, iz torokanja Debeloga Dine razaznaje kako ni to što je sasvim o svome trošku i krajnje pošteno radio nisu dobro podnosili. Svi su imali ideju o tome da je mogao živjeti drugačije, bolje, zdravije i duže! Svi su znali šta mu škodi i šta sve čini protiv sebe i svi su u njegovome kraju dobili potvrdu za svoje veleumno mišljenje. Uzgred, dok putuju i nadalje čine takve i puno gore stvari nego što ih je on ikad činio.

* * *

        Najznačajnijim dijelom svoje osobe, svoga života i djela, Nijaz Alispahić je bitno teatarski čovjek i umrežena kulturalna pojava koja zna kako diše ovaj svijet, a iz koje progovara osobnim umom i glasom kao autentično biće vremena i samjerljivosti njegovih silnica i projekcija. Teatar je iznimno složena opcija i mogućnost proizvodnje kulturnih dobara i dobijanja rezultata. Ta okolnost ima vrhunaravan značaj i smisao u Alispahićevom romanu Putopisi sa onoga svijeta, koji ustvari ima teatarski osnov i potku. Odlazak na onaj svijet je konačno ovladavanje vremenom i gospodarenje smislom koji potcrtava i osobno neporecivo prisustvo.

Granica između života i smrti, stvarna je podjela svjetova. Jedina veza koja naglašava razgraničenje jeste lubanja u kojoj se konfrontiraju jednako stvarne slike. Prvi put referentno i autoreferentno dobijaju isto značenje, sve odzvanjaju na istom mjestu tvoreći jedinstvo življenja. Stvarnost života i smrti se izjednačava u smislu i značenju, život i smrt se nastavljaju i traju na već poznat i jednak način. In continuo. Moždana masa i životno iskustvo ne miruju. Uloge su u najboljem slučaju epizodne. Glavnih skoro, pa i nema.

* * *

        Alispahićevo iskustvo o životu i svijetu vrlo je veliko i ima presudan značaj za oblikovanje njegovoga teksta kao za njega ukupno pojmljive slike. Tek sada je sasvim razumljivo njegovo pjesničko, pripovjedačko, esjističko /reminiscentno/ nastojanje u mlađim godinama koje se kretalo u smjeru obasjavanja pojedinosti, oblikovanja intencija, predstava o konačnim zbivanjima u njegovome životu i radu. Alispahić sada poigravajući se artikulira i konstruira jedan sasvim održiv svijet upravo uspravljen na takvom i uistinu velikom stečenom iskustvu.

Njegovo literarno oblikovanje narativa je samo naizgled jednostavno jer podrazumijeva snažnu i neporecivu logiku i iskustvo vlastitog života. Ma kako se čitatelj odnosio prema tekstu Nijaza Alispahića, uvijek će imati jednaku mogućnost da značenje dosegne anticipativno i prepozna retrospektivno. Tako i domišljamo, to što podrazumijevamo kao piščev postupak, uvijek u jednakoj mjeri biva tajna i razobličavanje svake tajnosti, jer pisac koji ima snage i dara, ne pristaje lagati samoga sebe. Zato je u njegovome djelu i čiattelj pošteđen svake mogućnosti manipuliranja i sve je ostavljeno samo potencijama i raspoloženju u kojem se čitatelj nalazi, a izlaz je uvijek stvaran.

* * *

        Svježina kojom odiše tekst Nijaza Alispahića, proizilazi iz njegovoga obrazovanja, karakterističnog životnog iskustva i podrazumijevajućeg otkrivalačkog smisla i odnosa za svaku stvar ponaosob. Taj literarni aspekt se događa na planu identiteta i kako je svaka pojava za sebe, i čin otkrivanja je uvijek novina. Ova okolnost je presudna pa je Alispahićev tekst zanimljiv i kad to ne očekujemo kao motivaciju za čitanje. Značenje i smisao se izjednačavaju kao neporeciva istinitost za kojom i nismo tragali.

Pouzdano, bilo bi dobro i dragocjeno kad bi se Nijaz Alispahić na neki njemu blizak način nastavio baviti proznim tekstom. U njegovoj prozi zrcali se ovovremen i suvremen o puno stvari obaviješten čovjek/autor koji je svoje biće intencionalno i konkretno otčitao u svome jeziku. Zato i Alispahićev tekst, bespogovorno progovara suvremenošću o njemu i nama, što nam baš dobro dođe za zlo i svetinju – što bi rekao pjesnik. Nije moguće čitati Alispahićev tekst, a ne prepoznati sebe, znanca, autora, vremena ili situacije u kojima smo se svi ponaosob ili zajedno našli. Riječ je o djelatnom tekstu u svim pojedinostima njegovoga prisustva, jednako u životu i u smrti.

* * *

        Žanrovska odrednica putopisi sa onoga svijeta je u tekstu  konzistentno ono što u fenomenologijskoj analizi Roman Ingarden naziva intentionale Satzkorrelate ili: intencionalni rečenični korelat – uzastopno djelovanje rečenica ili oblikovanih smislova jednih na druge u tekstu. Ništa od svega ne korespondira sa nekom stvarnošću koju bismo odredili kao objektivnu, ali sve je tu i postoji sa namjerom da artikulira čitateljevu predodžbu koja je stvarna. Iz toga i doživljavamo kako je autor dobro odabrao i odredio svoju djelatnu poziciju koja određuje rečeničnu stvarnost i autorov autentičan stil iz kojega izranja i predstavljanje njegovoga osobenog svijeta kao autorskoga djela. Pri tome, čitatelju je ostavljena potpuna sloboda sasvim nezavisno od eventualne autorske sugestivnosti. Tako se i nužnost putovanja u mrtvačkom kovčegu od Dubrovnika do mjesta življenja, sasvim logično i prirodno podvlači pod cjelinu romanesknog narativa /Nova čitanja, Zdenko Lešić/, a time isti upravo na način shvatanja Romana Ingardena u procesu konfrontiranja sa čitateljem – kao književnu strukturu konkretizira kao putopis.

* * *

Travnja, anno Domini 2014.                                                                                                                                                                                                               ak

Komentari