Piše: Gojko Berić

Ratna prošlost je ovog utorka još jednom zagadila sadašnjost i potamnila budućnost.

Bijele ruže, cvijeće i nedogorjele svijeće u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici, kojima je odata počast pripadnicima JNA stradalim 2. maja 1992. prilikom povlačenja iz Sarajeva, neko je bacio u kontejner nakon što su gosti iz Republike Srpske napustili mjesto ovog do danas nerasvijetljenog događaja. Incident je naišao na osudu, kako građansku i medijsku, tako i onu od strane lokalne vlasti, uz uobičajenu frazu “ovo nije Sarajevo”, iako je današnje Sarajevo u političkom, socijalnom i mentalnom smislu pravi košmar uvjerenja, ideja i raspoloženja, grad svega i svačega. Predstavnici Zelenih beretki, koji su istog dana na tom mjestu odali počast svojim poginulim drugovima, izrazili su spremnost da iduće godine cvijeće polože zajedno s porodicama poginulih vojnika JNA. Mnogi su mišljenja kako je ta ponuda, sa stanovišta pomirenja, prava stvar.

Međutim, odvojeno odavanje počasti uzaludno poginulim mladićima ne predstavlja nikakvu prepreku pomirenju Srba i Bošnjaka, nego je prepreka tom pomirenju nepostojanje zajedničke istine. Oficiri i vojnici iz kolone generala Kukanjca imaju svoju istinu o događajima u Dobrovoljačkoj ulici, a pripadnici Zelenih beretki svoju. Te dvije istine su postale opšteprihvaćene među Srbima, odnosno Bošnjacima i postale sastavni dio njihovog istoriografskog i medijskog odnosa prema proteklom ratu. Svako se drži svog uvjerenja, a uvjerenje samo po sebi nije isto što i istina. Kad je riječ o konkretnom slučaju, bošnjačka strana ga smješta u kontekst četničkog pokušaja da zauzmu Sarajevo, dok srpska strana insistira na tome ko je pucao na kolonu JNA.

Protekli rat je bio užasno prljav, iz njega su iznikle mnogobrojne laži, kojima su političari, istoričari i mediji naknadno dali smisao i ozvaničili ih kao istine. Jedva da prođe dan bez sjećanja na neki događaj iz rata.

Obilježava se formiranje jedne, druge i treće vojske, kao i paravojnih formacija, porazi se veličaju kao pobjede, pale se svijeće i polažu vijenci na groblja i stratišta, jedni slave Dan državnosti, drugi osnivanje Republike Srpske, a treći se s nostalgijom prisjećaju datuma kad je ustanovljena samoproglašena republika Herceg-Bosna. Svaki od tih političko-viktimoloških rituala stavljen je u službu etno-nacionalističkih politika i njihove vladavine. Kad se bolje razmisli, ti rituali su jedina stvar koja u Bosni i Hercegovini još funkcionira. Sve ostalo je u znaku nezaustavljivog propadanja.

Prošle srijede, dok su radnici sarajevskog Famosa Adi d.o.o. u krugu svoje fabrike čekali ishod pregovora sa slovenačkim poslodavcem, došao je jedan njihov kolega i rekao im: “Raja, nema više fabrike”. Slovenci su odlučili da likvidiraju ovu firmu, iako su njeni radnici, kako tvrde, radili, proizvodili i izvozili. Tako je spisku ugašenih fabrika u Bosni i Hercegovini dodana još jedna. Koja je sljedeća, znaće se uskoro. A šta će tek biti kad federalna Vlada, kako je ovih dana najavio premijer Fadil Novalić, počne proglašavati stečaj nerentabilnih firmi? U Tuzli je uništena sva metalska i kemijska industrija, koje su zapošljavale na desetine hiljada radnika. Zaista, trebalo je posjedovati mnogo neznanja, neodgovornosti i socijalne ravnodušnosti pa izvesti ovaj zločinački poduhvat, koji je doveo do očaja i unesrećio na hiljade porodica. Radnici vode posljednju i neravnopravnu bitku sa sudbinom koja im je namijenjena. Mediji su proteklih dana pratili dramu radnika Tuzla-kvarca. Kako bi ponovo pokrenuli proizvodnju prekinutu u martu 2015. godine, radnici su najprije stupili u štrajk glađu, potom su u krugu firme iskopali nekoliko vlastitih grobova, a kad je i to bilo uzalud, četvorica radnika popela su se na fabrički silos visok 35 metara, prijeteći da će se s njega baciti. Bio je to čin očajnika, ljudi koji su smatrali da nemaju više šta da izgube i koji su tek tada iznudili kakva-takva obećanja uprave preduzeća.

I dok radnici Tuzla-kvarca u krugu fabrike kopaju sebi grobove, dva politička bloka, okupljena oko SDP-a, odnosno SDA, zaokupljena su predstojećim lokalnim izborima – prvi da sačuvaju uništenu Tuzlu pod svojom kontrolom, a drugi da konačno preuzmu vlast u njoj. Kao da će to nešto bitno promijeniti, osim što će eventualno Kurta sjašiti, a Murta uzjašiti.

Lišeni elementarnog znanja o demokratiji, narodi bivše Jugoslavije slijepo su povjerovali svojim vođama, koji su ih opili nacionalnom mržnjom i uveli u međusobne pokolje kako bi se u sjenci krvavog rata beskrupulozno bogatili i razvijali svoj biznis. Nakon što su joj tajkuni oteli i opljačkali fabrike, radnička klasa, koja je iz rata i sama izašla kao nacionalistička, prestala je da postoji, a novi vlastodršci su ozakonili eutanaziju koja je tom istorijskom pljačkom nad njom izvršena. Ali, ko je od učesnika te najveće ideološke procesije u povijesti, koja je milionske mase prevela iz totalitarnog komunizma u sanjano carstvo demokratije, mogao znati da je demokratski poredak zapravo “hronično nesavršen sistem” i da je taj svijet slobode “grešan, korumpiran i krhak”. Nije čudo što cijelu postkomunističku eru, koja evo traje više od četvrt stoljeća, prati masovna socijalna nostalgija “za starim, dobrim komunističkim vremenima”, kad nije moralo previše da se radi, a ljudi su, ipak, dobro živjeli. O postojanosti te nostalgije najbolje govore komentari običnog svijeta, koji su se čuli ovog 4. maja, povodom tridesetšestogodišnjice Titove smrti. Rušeći jedan totalitarni sistem, lideri populističkog nacionalizma su iz kolijevke komunizma, zajedno s “prljavom vodom”, izbacili i njegovo dijete, ali će glavne vrijednosti socijalizma uvijek biti privlačne.

Nova klasa, stvorena na nezajažljivoj skorojevićevskoj pohlepi, razorila je svaki moral i prisvojila imovinu koju su stvarale prethodne generacije. Pod njenom rukom većina fabrika je završila u starom gvožđu, a predratna armija industrijskih radnika je desetkovana. Najvažnije željezničke pruge u BiH su ugašene, rudnici su pred zatvaranjem, zdravstvo je pred kolapsom, obrazovanje je beskrajno korumpirano, nepotizam je poprimio nezamislive razmjere. Sarajevo je Prvog maja bilo mrtav grad. Ni u radničkoj Tuzli nije bilo tradicionalne prvomajske budnice.

Neko se valjda sjetio da bi ona zvučala licemjerno. Lokalni orkestri u Mostaru i Zenici svirali su budnicu, ali niko nije izašao ni na prozor.

Raja, nema više fabrike!

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari