Rasplet drame u RS : Dodika će srušiti njegovo Okruženje, a ne Opozicija !?

Piše: Slobodan Vasković

Milorad Dodik nastavlja sa dosipanjem ulja na vatru Druge velike političke krize (Pva se desila 1997., sukobom unutar SDS-a), koja bjesni punim intenzitetom i koju je otvorio upravo lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Garniranje Krize otpočeo je još prije godinu dana kada je uvidio da njegov SNSD neće biti dio vlasti na nivou BiH i da će mu te institucije izmaći ispod kontrole. Prije svih SIPA, a potom i Tužilaštvo BiH, kao i uticaj na donošenje odluka u Savjetu ministara BiH/parlamentu BiH.
Ključni Obrtni momenat Krize je što Dodik nema kontrolu nad istragama koje rade Tužilaštvo BiH i Sipa i što su se one primakle kako njemu, tako i bliskim mu osobama. Dodik ne smije dozvoliti epiloge istraga u kojima njegove saradnike pripadnici Sipe privode na saslušanje u Tužilaštvo BiH; Određuju im pritvor i tako ih sklanjaju od njegove (Dodikove) Kontrole. Situacija u kojoj bi te osobe imale/mogle štošta reći o stvarnoj prirodi poslova koji se tretiraju kriminogenim i o pravoj prirodi svog odnosa sa Dodikom i uticajem tog odnosa na poslove što se istražuju, za Dodika je najstrašnija noćna mora.
Takav ambijent za Dodika je neizdrživ i on čini sve da ne zaživi: Upravo zbog toga je u proteklom periodu stvorio Ratne Planove, kako bi njihovom realizacijom pokušao spriječiti implementaciju opisanih okolnosti. I pripremio naoružane snage za to.
Brojnim opstrukcijma, političkim udarima referendumima, prijetnjama… i svim raspoloživim legalnim i nelegalnim sredstvima, Dodik jeste uspio u jednoj mjeri usporiti procese istraga i savladavanja određenog broja svojih saradnika, ali ne do kraja; Istrage su u završnoj fazi i Dodik je posegnuo za pretposlednjim sredstvom: Otvorenom prijetnjom potencijalnim nasiljem sa sasvim predvidivim smrtonosnim posledicama.
Učinio je to uprežući Vladu RS i Narodnu skupštinu RS u taljige odbrane ličnih interesa –  sopstvenih i Oligarhije što ga još uvijek slijedi. MUP RS je batina u njegovim rukama, oruđe spremno za Oružani obračun ukoliko državne institucije pokušaju doći do dokumenata koji bi mogli inkriminisati neke od Dodikovih saradnika, i njega samog.
Ministar Dodikove Milicije Dragan Lukač i ne krije da je spreman narediti oružani obračun.
Sve je podvedeno pod Laž o zaštiti institucija RS, iako je riječ o notornoj zaštiti kriminala i kriminalaca. Jasno je to svima, ali Dodik ne haje: Deset godina On i Oligarhija su haračili/harače, pri tom pokazujući neskriven prezir prema institucijama i narodu, pa im je neshvatljivo da bi takva moć mogla nestati. Razumiju da im je moć ugrožena i razumiju jedino da je moraju braniti, ne pitajući za cijenu. U početku je, ukoliko do sukoba dođe (što je gotovo izvjesno) neće oni plaćati, već narod koji je Oligarhija prezrela i opljačkala.
Da li je Dodik spreman “pustiti krv”? Apsolutno; Da nije tako ne bi činio sve što čini i ne bi Krizu doveo do podioka, nakon kojeg mu je ostala još samo jedna karta – Puštanje krvi.
Istina, ostala je i Bijela zastava, ali on na tu tkaninu i ne pomišlja.
Da li se Dodik nada da će moći izbjeći situaciju “puštanja krvi”? Nada, što bi pretpostavljalo da On bude prihvaćen kao “Faktor bez kojeg se ne može”, odnosno odlučujući Faktor u BiH, što, opet, podrazumijeva obustavljanje svih istraga kako protiv Dodika, tako i njemu bliskih saradnika.
Ne čini se realnim takav epilog. Što implicira da je sudar sa Dodikovim milicijama neizbježan. I da će Dodik isprovocirati taj sudar.
Ulozi u ovoj Krizi su ogromni: Sa jedne strane je opstanak BiH, oba njena entiteta, a sa druge strane opstanak Dodikove Oligarhije, koja je temeljno spržila RS i dovela BiH na rub postojanja.
Paradokslano u cijeloj ovoj situaciji je što je Dodik ubjeđenja da ga Opozicija, Savez za promjene, ne može smijeniti, niti ukloniti njegovu vlast iz RS. I Dodik je u pravu: Male, gotovo nikakve šanse su da Opozicija skine Dodika.
Naravno da je logično pitanje zbog čega se onda takvom silinom obrušio na subjekte koji mu, realno, ne predstavljaju opasnost? Zato da bi stavio u defanzivu one koji je predstavljaju, a to je Zapad, koji se protivi Dodikovom razvaljivanju BiH i odnose sa njim je doveo do, gotovo, nepostojanja. I da bi obeshrabrio sopstveno okruženje, njihovu spremnost da ga prodaju/izdaju/istrguju kako bi spasli svoje kože.
Ovaj drugi razlog je ključni u njegovom udaru na institucije BiH i suspendovanje rada Suda/Tužilaštva BiH i Sipe na teritoriji Republike Srpske: Onog trenutka kada Sipa odvede nekog od Dodikovih bliskih saradnika na saslušanje u Sarajevo, ostali Dodikovi bliski saradnici (odgovorni za kriminalne radnje) spoznaće da ih Dodik više ne može zaštiti od istraga. I počeće se okretati od njega.
Dodiku je najveća slabost njegovo okruženje, ogrezlo u svemu i svačemu. On je svjestan da je već morao da krene na njih, kako bi sebe pokušao oprati od kriminala, ali da je zakasnio; Tužilaštvo BiH i Sipa počeli su da rade taj posao, što je za njega neprihvatljivo, jer nema kontrolu. Sada je on prisiljen da štiti svoju najveću slabost, kako ta slabost ne bi postala i “malj koji je sam sebi usjekao”.
Tu je kvaka, a sve čemu prisustvujemo su sredstva za odbranu i bitka za kontrolu nad mogućim/neminovnim procesuiranjem Dodikovog okruženja.
Vratimo se opoziciji i njihovoj (ne)sposobnosti da smijene Dodikovu vlast: Dodik svjesno ide na predimenzioniranje snage opozicije, kako bi javnosti ponudio relevantnog neprijatelja koji zaslužuje Silu koju je on navodno podigao protiv njih, iako je, suštinski, Silu podigao protiv Zapada kojem prijeti. I protiv BiH kojoj prijeti. I teško je uzdrmava.
Dodik insistira na izazivanju srpsko-srpskog sukoba kako bi demonstrirao veliku “vatrenu moć” i snagu i natjerao BiH i Zapad na pregovore sa Njim. I poslao zadnju poruku sopstvenom Okruženju, koja glasi: Omerta!
Neko će primjetiti da je Opozcija u vlasti na nivou BiH i da se Dodik toga plaši; Tačno, ali u hipotetičkoj situaciji procesuiranja Dodikovih najbližih saradnika to su učinile institucije BiH. Zato se Dodik bori protiv njih i zato ih tako temeljno pokušava srušiti, svjestan da je njegova vlast u RS završena ukoliko dozvoli da institucije BiH rade i urade svoj posao; Završena, bez obzira na slabosti Opozicije.
Te slabosti su strukturalne i po Opoziciju pogubne.
Opozicija neće srušiti Dodika; Jednostavno su preslabi za to, jer se ne oslanjaju na sopstvenu snagu i uspjehe već na Dodikove neuspjehe.
Uz to, Opozicija je nespremna za bilo kakav dugotrajan otvoren sukob sa Dodikovim Režimom čak i demokratskim sredstvima, a potpuno je nespremna za “udare” i slična nepočinstva za koja ih Režim bez ikakve argumentacije optužuje. Nažalost, to je tako. Istina, ima nekoliko Pojedinaca u Strankama Opozicije spremnih da se na dnevnoj osnovi sučele sa Režimom i Dodikom, ali oni su entuzijasti, ljudi koji rade svoj posao. I nisu produkt Opozicije, već sopstvene svijesti.
Dodik nikada ne bi uspio BiH/RS dovesti na rub Oružanog sukoba da je Opozicija zaista radila svoj posao – Umjesto što su širili do gigantizma granice sopstvene sujete/ljubomore/zavisti, koje su bez ikakvog osnova u njihovim, što to ne reći, patuljastim političkim gabaritima.
Navedene činjenice su produkt zarobljenosti opozicije u dva stereotipa – Dodikovom o Opoziciji kao izdajnicima i Sopstvenom o Opoziciji koja nema pojma šta hoće od RS, od BiH, od entitetske vlasti, ako bi im pala u krilo…
Ne postoji preventivno djelovanje Opozicije spram Režima; ne postoje čak ni artikulisane reakcije nakon brutalnih udara Režima na politički i društveni sistem.
Ne postoji sistematično, svakodnevno, djelovanje Opozicije, nema strategije, taktike, nema vizije, programa, platforme. Postoji opredijeljenost protiv Dodika i Režima, ali ona je najčešće tek poza, gesta, ljutita izjava; Nikako to nije osmišljena akcija koju sprovodi mehanizam u koji su uvezani svi što se bore protiv Dodikovog načina vođenja društva u skladu sa principima mentalne pornokratije i spržene zemlje.
Lideri Opozicije sa ogromnim zakašnjenjem su reagovali na Dodikovu objavu Rata – nakon što ih je optužio da su “Srbi koji su otišli u zajedničke institucije žele da upotrijebe silu Bosne odnosno Sipu da Ratuju protiv Republike Srpske”! I ta reakcija je iznuđena, nevoljna.
Duga, preduga, sklonost Opozicije minimiziranju Dodikovih vrlo ozbiljnih priprema za (ako treba i ) oružani sukob (da ne pominjem nereagovanje na otvorenu pljačku, prijetnje, progone, uništenje institucija…), slika je potpunog nedostatka pronicljivosti, analitičnosti, solidnih procjena i što ne reći i straha Opozicije; Njihove zarobljenosti u stereotipima, nikako slika nadmoći.
Nespremnost za čeoni sudar sa Režimom i odbranu interesa građana, što bi Opozicija bila dužna da čini, jedina je konstanta Opozicije nakon njenog udruživanja u Savez za promjene. Oni ne bi trebalo da postoje zbog sebe, već zbog naroda/građana. Nažalost, njihovo (ne)djelovanje ukazuje da postoje isključivo zbog sebe, kao što je i Režim postao sam sebi svrha.
Kada bi, nekim čudom/slučajem/proviđenjem Opozicionari uspjeli smijeniti Dodikovu vlast – pobijediti, opet je zaključak o njima isti: Takve snage nisu konačno, već kratkoročno prelazno rješenje do nekog budućeg političkog preslagivanja. Prirodan proces u politici.
Kao što je prirodan proces da sa ove tačke u kojoj se Kriza trenutno nalazi ide nekoliko mogućih puteva, ali svi su na kraju sa istim neminovnim ishodom: Dodik gubi.
Viđeno je to dosada na desetine puta. Njegovo okruženje biće ključna snaga u Dodikovom porazu, prije nego li Opozicija, jer su svjesni da ih on može kratkoročno odbraniti, ali da ih dugoročno sve vodi u propast. To je prag koji Dodikovo Okruženje neće preći i dogovori o njegovom uklanjanju će se ubrzati. Taj proces je uveliko uzeo maha i nezaustavljiv je.
Kako god, vrijeme je da Dodik ode.
Sa Dodikom će pasti mnogo toga, nažalost i neke dobre prilike za narod, koje su propuštene zbog divljanja Režima i impotentnosti Opozicije.
P.S. Teoretski, moguće je da Dodik i pobijedi, ali to bi onda značilo da je on Gospodar Svemira. Što je isto kao i Kraj Svemira!
(kliker.info)
Komentari