Piše: Jusuf Trbić

               U manjem entitetu ništa novo. Rat se i dalje dobro drži, istina je da nema pucanja, ali rezultati, za srpske nacionalističke političare, mogu biti i bolji nego onda kad se ginulo. Pretendenti na fotelje, pogotovo oni iz Dodikovog tabora, nemaju šta ponuditi svojim glasačima osim mržnje, straha od drugih, borbe za očuvanje tekovina velikosrpskog fašizma i negiranja svega što liči na Bosnu i Bošnjake. Jedanaest mjeseci prije izbora već je urađeno mnogo. I previše, reklo bi se.

Dok pišem ove redove televizor javlja : ministar prosvete RS Goran Mutabdžija zaprijetio je : ukoliko đaci i roditelji iz Konjević Polja i Vrbanjaca ne pristanu na njegove uslove, ukinuće ove škole. Džaba što Ustav, i zakon, i sve konvencije o ljudskim pravima, i demokratska pravila, garantuju djeci da mogu učiti na svom maternjem jeziku, džaba svi apeli, ministar se bahato smije svima u lice. Inače, te škole, u koje idu samo bošnjačka djeca, zovu se «Petar Kočić» i «Sveti Sava». Vlast u šumskom entitetu ne obazire se na to što su narodi i ovdje ravnopravni, pa je briga za sve, ne samo za Srbe, njihova ustavna i zakonska obaveza. Ta vlast ne priznaje bosanski jezik, po Ustavu to je «jezik kojim govore Bošnjaci», jer  negiranjem jezika negiraju identitet, ustavna prava i slobode bošnjačkog naroda, a time i državu Bosnu i Hercegovinu i sve što ona predstavlja, negiraju najvažniju odrednicu jednog naroda i njegovo pravo na državu. Čuli smo Dodika, koji hladno kaže da ne postoji bosanski jezik, jer taj jezik je trn u oku velikosrpskim nacionalistima, a, evo, sad bi njegov ministar da ukine taj jezik u školama, da bošnjačka djeca, nakon srpske vjeronauke, srpske istorije, srpske književnosti, prisvoje i srpski jezik. Nije li to zastrašujuće negiranje čitavog jednog naroda, na koje, gle čuda, međunarodni predstavnici nemaju nikakav odgovor. Ako je u odbranu djece i njihovih prava ustao odlučno reis-ul-ulema Husein ef. Kavazović, koji je rekao da je to danas najveći problem u Bosni, mnogo veći od slučaja Sejdić-Finci, da su ustavna prava temeljni kamen postojanja države, šta čekaju bošnjački političari ? Zar im je tako lijepo u Dodikovom zagrljaju? Zašto se ne pokupe, svi, pa odu u te škole i sjednu u školske klupe, i tamo kažu da se ovako više ne može i ne smije?

Mogli bi, usput, ispričati Dodiku i njegovom nadobudnom ministru da je prvi rječnik bosanskog jezika ( Potur Sahidija), koji je Muhamed Hevaija Uskufi napisao 1631. godine, stariji od prvog rječnika srpskog jezika, onog Vukovog, ravno 197 godina. I da se Bošnjaci neće odreći svog jezika ni po kakvu cijenu.

Otvorenim i grubim negiranjem osnovnih prava djece pridružuju se i drugi oblici specijalnog rata koji se vodi protiv  Bosne, od onog dana kad je prestalo pucanje. U RS se i dalje niko ne osvrće na činjenicu da je to, po Ustavu, entitet tri ravnopravna naroda i ostalih, niti to iko više pominje. Ovdje postoje samo Srbi i pravoslavlje,  pravedna srpska borba i nevine srpske žrtve. Za ostale nema mjesta. Ni za žive, ni za mrtve. Od 3.798 državnih službenika u RS, samo je 38 Bošnjaka, 46 Hrvata i 28 ostalih. Dakle, svaki stoti državni službenik – nije Srbin. Treba li reći da je i one ostale birala vlast, po svojoj mjeri. Ni u jednoj državnoj instituciji, ni onoj najmanjoj, Bošnjak ne može biti direktor, oni koji nisu Srbi ne mogu birati nazive ustanova i ulica, u njihovim avlijama mogu se nekažnjeno podizati crkve, za zločine nad njima niko ne odgovara.

images

               Nije bolje ni mrtvima. U toku je iskopavanje najveće masovne grobnice Tomašica kod Prijedora, u koju je bačeno više od 800 Bošnjaka. Ni vlast, ni mediji u RS ni jednom riječju to ne pominju. Gradonačelnik Prijedora Marko Pavić je, pod pritiskom stranaca, otišao do jame i izjavio, zamislite, da su tu «poginuli i sahranjeni ljudi», i da od toga ne treba praviti događaj. To je onaj isti Marko Pavić koji nije dozvolio čak ni mirnu šetnju porodica žrtava ulicama Prijedora, ulicama kojima su prije toga nesmetano šetali ravnogorski četnici, isti onaj koji ne dozvoljava da se postave spomen-obilježja na mjestima strašnih prijedorskih logora.

U Višegradu vlast nije dozvolila da se obnovi kuća u kojoj je Milan Lukić žive spalio više od 70 osoba, među kojima su većina bili stari ljudi, žene i djeca, kako bi to ostalo kao spomenik. Šta više, stigla je naredba – da se kuća sruši. U tom istom Višegradu, u ljeto 2010. godine iz jezera Perućac izvađeni su posmrtni ostaci 396 ubijenih bošnjačkih civila i dijelovi tijela još 260 njih. I još se traže ostaci 800 Višegrađana. O tome ne samo što niko ne govori u Višegradu i RS-u, već je jezero pretvoreno u turističku atrakciju, koja se reklamira  kao oaza ribolova i kupanja, tu se održava i «Drinska regata» i  svjetsko prvenstvo u lovu na mladicu, pa se onda organizuje takmičenje u spremanju čorbe od te ribe. Kažu da je dugo poslije rata tu bilo velikih komada.

A na višegradskom mostu, na kojem su i u ovom ratu  zločinci masovno klali Bošnjake i bacali ih u rijeku, organizuju se takmičenja u skokovima u vodu.

Sve se čini da se promijeni karakter rata u BiH, i to, kako se čini, i stranci podržavaju. Dakle, spremite se da još češće nego do sad slušate priče o tome kako su se Srbi samo branili, kako su svi krivi za zločine, kako je srpski narod ugrožen, a država BiH nemoguća, i kako nikome, osim Srba, nema mjesta u njihovoj lijepoj šumskoj domovini. Kako nema ni Bosne ni bosanskog jezika. Pisao sam prošli put o rehabilitaciji četništva, što je prava civilizacijska sramota za Srbe i Srbiju. Mislite li da to oni ne znaju? Ali, opravdavanje četnika opravdava i ono što su oni činili, i obezbjeđuje kontinuitet velikosrpske ideje, koja se sad svela na Republiku Srpsku i sjeverni dio Kosova. Kosovo će, izgleda, biti tvrd orah, ali oni će Republiku Srpsku braniti svim snagama, to je njihov ratni plijen, zbog toga su oni i krenuli u rat, zbog toga su  pobili i unesrećili toliko ljudi, zbog toga su prolili toliko krvi.

Rat na kraju dvadesetog vijeka završen je legalizovanjem zločina i onoga što je zločinom stvoreno, i to jeste poraz Bosne i Bosanaca. Hoćemo li dozvoliti da budemo poraženi i u ovom ratu u kojem se ne puca?

Pesimisti bi rekli : u kojem se još ne puca.

Komentari