Piše: Jusuf Trbić

Bosanska stvarnost liči danas na uzburkano more : svakodnevno gledamo i slušamo političke bure, svađe, prepucavanja,  narod gunđa, funkcioneri svih vrsta i boja  farbaju i zemlju i nebo, mladi gledaju kako da odu na nekada mrski Zapad, patriote obećavaju bolje sutra, u zavisnosti od toga na kojoj su strani, a rat se, više od dvije decenije nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, još itekako dobro drži. I ne posustaje.

 

  Srpski duhovni prostor

         Rat za Veliku Srbiju  nastavlja se bez zastoja, samo  se glavni štab više ne nalazi u kasarni, već u srcu srpske kulture, tvrđave nacionalnog identiteta. Objedinjavanje, jačanje i ograđivanje srpskog duhovnog prostora temelj je očuvanja tekovina rata i potvrđivanja daljeg teritorijalnog ujedinjavanja, kao konačnog cilja velikosrpskog nacionalizma. Jedinstveni srpski kulturni prostor s obje strane Drine garancija je buduće čiste nacionalne države i zato je kulturkampf ( Ivan Čolović) novi način borbe za Veliku Srbiju, novi način nastavka rata. Pri tome je Republika Srpska “ …posljednja odbrana srpske istine, srpske demokratije i srpskog prava na opstanak” ( D. Ćosić). Za ostvarenje tog cilja angažovane su ogromne političke, kulturne, medijske, crkvene i akademske snage, koje svoj nekadašnji posao pripreme,  vođenja i opravdavanja rata nastavljaju  borbom za duhovno jedinstvo, kao garanciju  teritorijalnog jedinstva nebeskog naroda. Kao neki božanski amalgam, kultura sažima krv i tlo, poraz i obnovu, baštinu i budućnost, a kulturno ujedinjavanje postaje “pretpostavka političkom ujedinjavanju” ( M. Ekmečić). Model je stari i dobro poznat : jednoobraznost i opšti sklad u prostoru redefinisanog nacionalnog identiteta i strogo čuvanje njegovih spoljnih granica, zatvorenost i vraćanje mitologiziranoj, nanovo konstruisanoj prošlosti, kult naroda, trivijalizacija kulturnih sadržaja i medijske slike, mit o ugroženosti, etno-religijski nacionalizam, kult jezika, politika zaborava… Ujedinjavanje duhovnog prostora, kao temelja teritorijalnog ujedinjenja, kojim se stvara zajednička kuća za sve Srbe, obuhvata spajanje i ujednačavanje kulturnog, obrazovnog, medijskog, religijskog, ekonomskog, bezbjednosnog, a na kraju i političkog sistema. Nacionalna kultura se shvata kao teritorija omeđena kulama nacionalnog interesa i ograđena od neprijateljskog okruženja, očišćena od drugog i drugačijeg, sa oružjem od misli, jezika i knjiga i uvijek budnim čuvarima nacionalnih ideala.

Jedinstveni srpski duhovni prostor  uslov je postojanja jedinstvene srpske nacionalne države – to je danas moto svekolikog javnog djelovanja u bosanskom tamnom vilajetu.  Sve se to radi ozbiljno, temeljito, sistematski, uporno, na svakom, pa i najmanjem dijelu fronta. O tome svakodnevno svjedoče političari, novinari, kulturni radnici, ali i obični ljudi, to potvrđuju dokumenta, izjave, djelovanje u svakoj sferi javnog života.   Da pogledamo, u najkraćem, kako se  velikosrpski kulturkampf, kao nastavak borbe za ujedinjenje srpskog duhovnog prostora, odnosno srpskih teritorija, praktično ostvaruje u bosanskom tamnom vilajetu.

 

Nalozi Memoranduma 2.

     Prvi zadatak je, svakako, očuvanje rezultata agresije, zločina, etničkog čišćenja i genocida, i to se ostvaruje, najprije, sprečavanjem povratka i Bošnjaka i Srba, i otežavanjem opstanka Bošnjaka i Hrvata  koji su se ipak vratili u manji entitet. Tu je, zatim, svakodnevna diskriminacija, posebno u obrazovanju, zapošljavanju i javnom djelovanju, nastavak kulturocida, pretvaranje RS-a u pravoslavnu kvazi-državu, negiranje zločina i slavljenje zločinaca, faklsifikovanje istorije, posebno posljednjeg rata protiv Bosne, mediji, umjetnička i kulturna produkcija, životni ambijent, spajanje sa Srbijom po svim linijama i, možda više od svega, nevjerovatno precizno ustrojen javni govor, u skladu sa smjernicama tkz. Memoranduma 2. Srpske akademije nauka iz 2012. godine. Taj, nekada tajni dokument, predviđa ujedinjenje RS i Srbije za deset godina ( dakle, do 2022. godine), a radi se o strateški važnim uputstvima za svakodnevno javno djelovanje. U devet tačaka nabrajaju se najvažniji zadaci, kao što su : sistematsko umanjivanje odgovornosti Srbije za rat i zločine, destabilizacija susjednih država i tome slično, a jedan od najvažnijih zadataka je pomaganje otcjepljenja RS od Bosne i Hercegovine, i u tom cilju je razrađen detaljan scenario. U njemu se nalaže, pored ostalog, stalna destabilizacija Parlamenta BiH i svakodnevno insistiranje na tome da su BiH i njene institucije nepotrebne , nemoguće i antisrpske. Interesantna su i “jezička” uputstva svim političkim, medijskim, kulturnim i javnim djelatnicima. Rukovodstvu RS se nalaže da u svakodnevnoj komunikaciji izbjegavaju termin “državne institucije” i da ga zamijene “ zajedničkim institucijama”, u čemu su uspjeli u tolikoj mjeri, da i mnogi u drugom dijelu države koriste taj termin bez ustezanja. A on znači da Bosna nije država, već državna zajednica sačinjena od RS i FBiH, koje su se udružile, pa mogu i da se razdruže. Nalaže se, isto tako, izbjegavanje upotrebe imena Bosna i Hercegovina, a ako se to mora učiniti, da se u prvi plan uvijek stavlja Republika Srpska. Neshvatljivo je s koliko su discipline ta uputstva prihvatili ne samo političari i novinari, već i obični ljudi. Ne postoji institucija, ustanova ili bilo kakav zakon ili drugi zvanični akt u RS koji u svom imenu ima BiH, nikada nećete čuti izraz entitet kad se govori o Reublici. Srpskoj, niti skraćenicu RS. Republika Srpska je uvijek “država nastala u odbrambeno-otadžbinskom ratu”, u Srbiji i RS-u živi isti narod i sve na tom zajedničkom prostoru je srpsko. U Srbiji – srpski premijer, srpski parlament, srpski sportisti, srpska kultura, Rasim Ljajić je srpski ministar, Miralem Sulejmani srpski fudbaler, pa Srpska aledemija nauka, srpska država, srpski mediji, srpski zakoni, najzad i srpski reis. A Srbija, dakako, brani interese braće Srba preko Drine, kao da tamo nikoga drugog nema. I to na osnovu posebnog zakonskog akta koji nalaže da se Srbija brine za sve Srbe u drugim državama, pogotovo u regionu.  Novim Memorandumom vlast u Srbiji dobila je nalog da se ne miješa direktno u unutrašnje stvari BiH, ali da uvijek ističe kako Srbija “daje saglasnost Republici Srpskoj za sve o čemu se dogovore tri naroda u BiH”. O dogovoru tri naroda u RS-u – nema ni govora.  Nalaže se i opstruiranje svih pokušaja donošenja zakona na nivou BiH i formiranja državnih institucija. I sve u tom stilu. Pri tome odlučujući uticaj ima Srpska pravoslavna crkva.

A u RS-u pokazuju svakoga dana kako su oni veći Srbi od Irineja. Krsne slave svega i svačega, prikrivanje zločina i slavljenje zločinaca, rehabilitacija četništva, neprekinuta diskriminacija u svim oblastima života, grbovi, zastave, imena ulica, trgova i institucija i ukupni ambijent, otežavanje života Bošnjacima, Hrvatima i ostalima, ubijanje njihove prošlosti, kulture, obrazovanja, jezika i svega što predstavlja druge i drugačije – to je sumorna geografija svakodnevnog života ne-Srba u ovom dijelu Bosne.

U školama u manjem bosanskom entitetu  djecu uče mržnji i lažnoj istoriji. Mnogo je primjera za to. Svojevremeno sam pisao o knjizi zadataka iz predmeta Priroda i društvo za 4. razred osnovne škole. Ne znam da li je ona i sad “važeća”, ali sličnog gradiva je napretek u nastavi i udžbenicima. U toj zbirci zadataka djeca su morala da odgovore i na ovakva pitanja : ko je osnovao prvu srpsku državu u Bosni, sa centrom u današnjem Sarajevskom polju ( Tvrtko I Kotromanić, Stjepan Kotromanić, Kulin-ban ili Stojan Janković), ili : ko je počeo rat protiv srpskog naroda 1991. i 1992. godine? Nije teško zamisliti šta će mladi naučiti u takvim školama.

 

Bez  odgovora

     Kakav je, na sve to, odgovor bosanskih patriota, političkih i intelektualnih elita, akademske zajednice, ljudi zabrinutih za budućnost naroda i države? Ima li jasne strategije otpora, ima li snage i volje da se rastakanje države zaustavi? Ili je sve prepušteno vremenu, koje neprekidno kruni i odnosi ono što je do juče bilo? Čini se da je odgovor na ovo pitanje poražavajući. Boreći se za svoje lične i stranačke ciljeve, bosanski lideri od drveća već odavno ne vide šumu, i ne znaju da samo snažan bosanski front može zaustaviti ovaj svakodnevni rat koji nas polako, ali sigurno ubija. Pristajanje na konačnu etno-religijsku podjelu jeste put sa kojeg nema povratka. Politički lideri kojima su puna usta Bosne moraju graditi civilizovanu, sekularnu državu, koja počiva na antifašizmu i negaciji etno-nacionalizama, moraju pronaći dovoljno onih koji vole ovu državu, iz sva tri naroda i  ostalih, da svi zajedno ustanu i konačno zaustave ovo propadanje. Umjesto toga, političke i intelektualne elite, uz rijetke izuzetke, kao da se trude da pomognu razbijačima Bosne. Šta drugo znače preporuke Senata Univerziteta u Sarajevu da nema nastave ni ispita u vrijeme džume? Da li je tim ljudima jasno da velikosrpski nacionalisti bolji poklon nisu mogli ni zamisliti, pa sad govore : eto kako bi izgledala Bosna da su Bošnjaci većina. Da li znaju kakav odjek taj pokušaj  ukidanja sekularizma ima u međunarodnoj zajednici, u vrijeme svjetske antimuslimanske histerije? Slično je i sa zahtjevima ( uključujući i ulične proteste) da se omogući sutkinjama da nose hidžab. Da li znaju kako bi na to odgovorila srpska vlast u manjem entitetu? Uz to, imaju li smisla vatrene reakcije na rehabilitovanje Draže Mihajlovića i četništva na jednoj, i ustaštva na drugoj strani, ako se školi u Sarajevu daje ime ustaškog intelektualca Mustafe Busuladžića ( a ne, recimo, Hamdije Ćemerlića) i ako se rehabilituju fašisti poput Huseina Rovčanina, koji je poginuo braneći odstupnicu čuvenom Dražinom  majoru Đurišiću. Ili se rehabilituju Husein efendija Đozo, imam Handžar divizije, pa čak i čuveni Aćif efendija iz Sandžaka, nosilac Hitlerovog odlikovanja Željezni krst II reda?

Šta mislite : da li političari i intelektualci  u Sarajevu znaju da Bosna odavno više ne stanuje na polovini bosanske teritorije? Znaju li u kakvom mraku tamo žive Bošnjaci, znaju li da tamo nema ni traga od bilo kakve bosanske kulturne ili bilo kakve druge politike, da tamo malo ko i čita i piše, da Bošnjaka nema ni na jednom rukovodećem mjestu u čitavom entitetu, da u tom mraku, uz izuzetak Islamske zajednice i “Preporoda”, nema ko da upali makar lampu, kad već svjetla nema? I znaju li da mladi i sposobni masovno odlaze, a dženaze postaju najvažniji kulturni događaji za one koji su ostali?

A kad to već ne znaju, neka pitaju nas koji živimo u tamnom vilajetu. Dok nas još ima.